Na sadržaj

KNJIGA ŽALBE

Zašto pišem?

Global

2 min čitanja

Piše:

Nema za kolumnistu strašnijeg prizora od neumoljive bjeline praznog papira ni jačeg osjećaja postignuća kad taj papir ispuniš mislima koje si nekako ipak uspio uobličiti u riječi i rečenice. Prolaziš u tih sat ili dva koliko je potrebno da se rodi jedna kolumna uvijek isti put. Put od panike i tjeskobe – naročito kad prave riječi ne žele doći – preko ushita prvim ispisanim redovima, do zadovoljstva koje osjetiš znajući da si stvorio nešto iz ničega.

Razmišljam o ovome dok stojim nad nečim što tek ima postati moja dvadeseta kolumna na ovom portalu i što će, zbog činjenice da se radi o „okruglom broju“ imati neuobičajeno ispovijedan ton.

Pitanje iz naslova postavljam si rijetko, no ipak ne toliko rijetko da se ne sjetim zadnjeg odgovora kojeg sam si dao. Godinama je moj motiv za pisanje bio puki strah od zaborava. Petljao bih nešto o umjetničkom izražavanju, stvaranju, kreativnoj energiji i ljubavi prema pisanoj riječi. Ali prava je istina da sam pisao iz straha. Straha da će me jednom, kad me ne bude, ljudi zaboraviti. Zato sam im svim silama želio ostaviti nešto po čemu će me pamtiti pa makar to bilo i nekoliko osrednje napisanih knjiga, neka objavljena pjesma ili nekoliko riječi koje su nekoga natjerale da stane i razmisli.

Naknadno sam osvijestio i neke karakterne osobine zbog kojih imam potrebu, a zaista se radi o potrebi, sličnoj onoj za nikotinom ili kavom, svako toliko nešto napisati. Egoizam je jedna od tih karakternih crta. Laže onaj tko kaže da ga bar donekle ne pogoni želja da se prikaže pametnim, da se istakne pred ostalima, da ljudi o njemu govore. Egoizam je i inače snažan stvaralački motiv, koliko god si to nekada teško priznajemo.

S vremenom teme koje odabireš stvaraju o tebi određenu sliku. Želim vjerovati da nemam problem ukazati na nepravdu, glupost i primitivizam, pogotovo kad se radi o odnosu prema osobama s invaliditetom kojima i sâm pripadam, ali i kad se tiču cijelog društva u kojem živimo.

Reakcije su u pravilu pozitivne. Ljudi poštuju činjenicu da imate vlastito mišljenje i da ga bez zadrške iznosite. Ako se pritom vaši stavovi podudaraju s njihovima, podrška eksponencijalno raste. S vremenom se ipak pozitivna percepcija mijenja. Nekima smeta što se razilazite u stavovima, drugima je problematična činjenica što postoji netko tko „ruje“ i „njorga“. Pogotovo se to odnosi na pojave i događaje koje obavija aura pozitivnosti i koje zbog toga nije uputno kritički promatrati. Ako to ipak činiš, riskiraš etiketu čovjeka koji „nije na liniji“, koji kvari inače harmoničnu atmosferu.

Ne zavaravam se pritom da će moje pisanje postići ikakve epske podvige. Kratkotrajno nezadovoljstvo nekoga tko nije mentalno sposoban vidjeti naličje nogometne euforije ili dočeka na Stradunu sasvim mi je dovoljno. Uz male pobjede u ratovima koje neprestano sâm protiv sebe vodim, a u čemu mi je pisanje od neprocjenjive pomoći.

Na kraju krajeva, netko pametniji od mene davno je rekao: da sam zadovoljan sobom i svijetom, ne bih pisao.

Podijeli:

davor novevskiknjiga žalbe

Pročitajte još