Na sadržaj

KNJIGA ŽALBE

Kad je mačka više od mačke, poveznica s nekim vremenom kojeg više nema i sigurno se neće vratiti

Global

2 min čitanja
Davor Novevski
Davor Novevski

Piše:

U zadnjih nekoliko dana veliki dio dubrovačkih medije okupirao je pomalo bizaran slučaj mačke Anastazije i njene kućice. Anastazija je, inače, sedamnaestogodišnja mačka koja najčešće obitava u predvorju Kneževa dvora gdje joj ljudi ostavljaju hranu i fotografiraju se s njom kao sa svojevrsnom dubrovačkom atrakcijom. Stvar se zakomplicirala kad su iz Dubrovačkih muzeja zaključili da kućica za mačku nema što raditi u njihovu predvorju što je pokrenulo pravu lavinu komentara u medijima i na društvenim mrežama.

Skoro tjedan dana prošlo je od početka „afere Anastazijina kućica“, a reakcije, pogotovo na društvenim mrežama, ni malo se ne stišavaju. Štoviše, cijela stvar je eskalirala toliko da su pojedinci prestali braniti vlastite stavove umjesto toga posegnuvši za najgorim uvredama i prijetnjama upućenim djelatnicima Dubrovačkih muzeja.

No, čak i na samom početku cijele priče mogao se steći dojam da ljudi ovo pitanje smatraju neobično osobnim. I ne radi se samo o ljubiteljima životinja već i o ljudima koji s ovom temom inače i nemaju previše doticaja. Razlog za to možda na prvu nije tako očit, no svakako je možda i logičan.

Dubrovnik je već godinama među najpoželjnijim turističkim destinacijama, ne samo u hrvatskim već i u svjetskim okvirima. Milijuni turista svake godine posjećuju taj grad, a njegove zidine po pitanju prepoznatljivosti slobodno mogu stajati uz bok venecijanskim kanalima ili Eiffelovom tornju.

No, Dubrovnik je istovremeno i grad gotovo potpuno ispražnjen od svakog sadržaja koji nije isključivo turistički. Povijesna jezgra već je odavno samo Instagram destinacija, kulisa za snimanje Netflixovih serija i hollywoodskih blockbustera. S malo domaćih stanovnika, ali mnogo apartmana, suvenirnica, turističkih agencija, mjenjačnica, oyster i wine barova i svega onoga što jedna turistička Meka mora imati. Svega, osim autohtonog duha.

Jasno je da svako vrijeme nosi svoje. Odavno su prošla vremena malih kvartovskih radnji za popravak satova, kišobrana ili cipela. Danas je to potrošna roba, dostupna preko internetske trgovine za nekoliko dolara. Nema više ni lokalnih trgovina u kojima je teta za pultom znala svačije ime i svačiji omiljeni brend cigareta. Ne samo da nema trgovina već i blagajnice u velikim centrima sve više zamijenjuju beskontaktne kase, one na kojima ne moramo trošiti vrijeme na „dobar dan“ i „kako ste“. Opet, promašeno bi bilo kukati zbog „surovog kapitalizma“. Na kraju krajeva, sve te stanove koji su sada apartmani, suvenirnice, agencije i mjenjačnice prodali su lokalni ljudi koji su procijenili da im je isplativije živjeti negdje drugdje.

Pa ipak, iza kulisa top destinacije iz brošura i sa sajma turizma u Berlinu žive ljudi od krvi i mesa, neki od njih željni osjećaja pripadnosti lokalnoj zajednici, neki nostalgični za duhom grada koji se može naći valjda još jedino u epizodi Malog Mista.

Zato nije nikakvo čudo da su ljudi stvorili emotivnu vezu s jednom starom mačkom. Ona je za njih poveznica s nekim drugim vremenom, vremenom kojeg više nema i sigurno se neće vratiti.

Podijeli:

davor novevskiknjiga žalbe

Pročitajte još