Na sadržaj

KNJIGA ŽALBE

NDH, čega se pametan stidi, budala se ponosi

Global

2 min čitanja
Davor Novevski
Davor Novevski

Piše:

Istup izaslanika potpredsjednika vlade i ministra branitelja u kojem je naglasio da današnje Hrvatske ne bi bilo bez 10. travnja1941. što je datum službenog osnivanja NDH, može se pojasniti jedino onom starom izrekom koja kaže da čega se pametan čovjek stidi, time se budala ponosi.

Mit o NDH kao nekakvoj preteči ili temelju današnje Hrvatske tako svakog proljeća proviri iz dubina nacionalističkog mulja, čisto da nas podsjeti da među nama postoje ljudi s deficitom intelekta i morala koji im ne dozvoljava da prihvate jednostavne činjenice. Kao na primjer onu, čuli ste je već dovoljno puta, da NDH niti je bila nezavisna, niti Hrvatska niti država.

I doista, ustaška tvorevina bio je ustvari najobičniji kolaboracionistički režim kakve su Sile Osovine osnivale diljem okupirane Europe, od Višijevske Francuske do Nedićeve Srbije. Zadaća takvih režima bila je da ekonomski i logistički služe nacističkom ratnom stroju, po potrebi stvaraju vojne i paravojne formacije koje će pomagati u daljnjim osvajanjima i ništa manje važno, da pomažu nacistima u istrebljenju Židova na prostorima koje su zauzimale. I to je po prilici sve čemu je NDH, kao i slični režimi, služila.

Raditi od toga nekakvu romantičnu verziju borbe za slobodu i državnost jednostavno je glupo i pogrešno. Kao što je glupo i pogrešno vezivati epizodu iz Drugog svjetskog rata za Domovinski rat. Osim što je glupo i pogrešno, u isti je mah i nepošteno prema svima koji su sudjelovali u ratu, a nisu zaslijepljeni mržnjom i nacionalizmom.

Osim toga, nije nevažno ni napomenuti da velika većina Hrvata nije stala uz ustaše već uz partizane. I ne, ne radi se o, kako u zadnje vrijeme apologeti ustaškog režima tvrde, Srbima iz Like ili dalmatinskog zaleđa. Naravno, bilo je u partizanskom pokretu i njih, no većinu su činili mladići i djevojke iz Dalmacije, Like i Istre, podjednako iz velikih gradova poput Šibenika i Splita, malih primorskih mjesta uz obalu i na otocima kao i bezbrojnih sela u zaleđu koji su odabrali biti na pravoj strani povijesti. Njima bismo trebali biti zahvalni, njih bismo se trebali sjećati s ponosom.

A 10. travnja? To bi trebalo biti datum koji se također obilježava. Kao skromno prisjećanje na mračan dio naše povijesti, vrijeme u kojem se nekolicina ljudi, iz zloće ili naivnosti, nebitno je sad, svrstala uz najveće zlo koje je svijet do tada vidio. Srećom, njihovo nasljeđe danas živi samo u povijesnim knjigama. Kao svjedočanstvo jedne sramotne epizode, kao opomena da se takvo nešto nikada ne ponovi.

Podijeli:

davor novevskiknjiga žalbendh

Pročitajte još