KNJIGA ŽALBE
Ukrajina – tko tu koga i zašto
Piše: Davor Novevski
A što se uopće događa u Ukrajini – pitala me neki dan supruga podsjetivši me na činjenicu da nisu svi poput mene uživljeni u povijest i geopolitiku i da ih vjerojatno, za razliku od mene, ne zanima svaka promjena raspoloženja Vladimira Putina ili nekog drugog iz plejade opskurnih tipova čiji su se interesi sukobili na Istoku Europe.
Kriza na istoku Ukrajine već tjednima puni novine i portale, no teško je u tom oceanu vijesti i informacija razabrati ono najvažnije. I zato, za sve one koji žele znati, a ne da im se trošiti dane i sate na čitanje, slijedi jedna kratka i krajnje površna geopolitička analiza.
Prije točno osam godina, 22. veljače 2014., tadašnji ukrajinski predsjednik Viktor Janukovič odstupa s vlasti i bježi iz zemlje. Ovome su prethodili masovni prosvjedi koji su gotovo od samog početka bili izrazito nasilni. U nasilju je prednjačila vlast ma da ni prosvjednici nisu ostajali dužni. Krajnji rezultat – nekoliko stotina mrtvih na obje strane.
E sad, budući da je Janukovič bio dosta naklonjen Rusiji, a prosvjednici koji su ga smjenili bili su proeuropski orijentirani, Rusi ovo shvaćaju kao izdaju i kreću u akciji. Iskoristivši pomutnju i kaos, zaposjedaju poluotok Krim na kojem ionako imaju vojnu bazu i pripajaju ga majčici Rusiji. I ne samo to, dvije pokrajine na istoku Ukrajine pod patronatom Rusije proglašavaju neovisnost i nazivaju se Donjecka Narodna Republika i Luhanska Narodna Republika.
Kijev naravno ne odobrava ovaj potez i ubrzo započinje rat. Rusija to službeno ne priznaje, ali i budali je jasno da potpomaže ove dvije pokrajine i vojno i financijski i logistički jer i nakon nekoliko žestokih bitaka, Ukrajinska vojska ne uspijeva vratiti kontrolu nad istokom zemlje. Iako je nakon nekoliko godina rata (kojeg nitko službeno tako ne zove) potpisano primirje, ovaj prostor do danas ostaje poprište sukoba.
Čime dolazimo do ovoga što imamo danas.
Ukrajina se nikako ne miri s gubitkom Donjecka i Luhanska i cijelo se vrijeme nastoji približiti Europskoj Uniji odnosno SAD-u. Trumpa, zabavljenog nekim svojim demonima, pet godina je apsolutno boljela briga za ovaj dio svijeta. Nova pak administracija očito ima malo više sluha za ukrajinske probleme, a i svako novi predsjednik Amerike kao da osjeća moralnu obvezu da zarati s nekim i već se neko vrijeme šuška o povećanoj američkoj prisutnosti pa i primanju Ukrajine u NATO. Putin, paranoičan kakav jest, ne želi NATO na svojim granicama i u trenu se ondje našlo sto pedeset tisuća ruskih vojnika. Teško je tvrditi da su oni tu radi pripreme neke sveopće invazije, prije će biti da služe pokazivanju mišića i kao Putinova poruka Zapadu da ne mogu oni kako hoće.
Ni taj Zapad, a pod tim se misli na najvažnije članice EU-a, ne želi rat. Ne zato što jako vole Rusiju nego zato što im iz Rusije stiže najveći dio zemnog plina koji koriste u industriji i grijanju kućanstava. Zarati li se, Rusi uvijek mogu zavrnuti špinu pa ćemo se svi skupa grijati puhanjem u dlanove.
Dojam je da se ruska invazija iščekuje više od povrata poreza, no do nje najvjerojatnije neće doći. Koštala bi previše života i novca i osim nekih vojnih krugova u SAD-u, nitko je doista ne želi.
Umjesto toga imat ćemo povremene incidente na granici i medijski rat u kojem je nemoguće reći što je istina, a što potpuna izmišljotina.
A na to smo u dvije godine pandemije ionako navikli.
Pročitajte još
KNJIGA ŽALBE
Svijet bi bio bolje mjesto kad bismo manje gurali nos u tuđi krevet, novčanik i genitalije
KNJIGA ŽALBE
Beskrajno je bizarno i zabavno oduševljenje hrvatskih konzervativaca Elonom Muskom
KNJIGA ŽALBE
Putin se još nije oporavio od izbacivanja Čajkovskog iz repertoara, a već ga je snašla nova nevolja
KNJIGA ŽALBE
Ostavljanje najboljeg dojma ni inače nije uža ruska specijalnost
KNJIGA ŽALBE
NDH, čega se pametan stidi, budala se ponosi
KNJIGA ŽALBE






