KNJIGA ŽALBE
Filmovi u službi nacionalne mitomanije
Piše: Davor Novevski
Poznati američki glumac Kevin Spacey sletio je neki dan u Zagreb. Ne bi to samo po sebi bilo nešto značajno – ta poznate osobe posjećuju našu zemlju gotovo svakodnevno, pogotovo ljeti – da nije jednog detalja. Spaceyjev domaćin u Zagrebu bio je Jakov Sedlar u čijem bi novom filmu posrnula hollywoodska zvijezda optužena za seksualno uznemiravanje mladića trebala utjeloviti ni manje ni više nego prvog hrvatskog predsjednika Franju Tuđmana.
O samom filmu ne zna se mnogo, no svi koji donekle poznaju Sedlarov dosadašnji opus, mogu pretpostaviti da će se raditi o tipičnom proizvodu takozvane državotvorne filmografije. Dakle djelo stilski i sadržajno siromašno, ali raskošno ukrašeno domoljubnim patosom.
Novi uradak iz male tvornice trasha Jakova Sedlara moguće je zato promatrati i u širem kontekstu, odnosno skupa sa sličnim ostvarenjima koja se može svesti pod zajednički naziv „filmovi sa zadatkom“. Pri čemu je zadatak jasan: kroz prikaz umivene biografije državnika ili ratnika osnažiti nacionalni mit te jasno podvući granicu između nas dobrih i njih zlih.
Hrvatska u tome nipošto nije sama.
Negdje u ovo doba prošle godine u Srbiji je pompozno predstavljen film Dara iz Jasenovca. Država Srbija u film je preko raznih ministarstava, a sve mimo natječaja, ulupala gotovo milijun i pol eura. Rezultat? Propagandni uradak koji je toliko loš i dosadan da se nitko nema snage ni zajebavati na njegov račun.
U moru komentara na ovaj film, neki od najglasnijih su bili oni s desne margine hrvatske politike koji su kukali kako „dok Srbija lobira pomoću filmova, Hrvatska sjedi skrštenih ruku“. Inače, desnica već godinama zaziva sveobuhvatan film o Domovinskom ratu. Nekakav državni projekt koji bi kao trebao staviti točku na i pa napokon odrediti tko je tko (bio).
Jedini problem je taj što mi takav film već imamo. Zove se „General“, njegov redatelj je Antun Vrdoljak i dobar je pokazatelj što se dogodi kad je ideologija glavna misao vodilja u pravljenju filma. Činjenica da ni mi ni Srbi nismo sami sa sobom riješili mnogo toga iz svoje prošlosti očito dobro dođe nekim redateljima koji manjak talenta lijepo zamaskiraju višim ciljem. Za njega nerijetko dobiju i više novca nego im treba. Tako namireni i lišeni pritiska tržišta, redovito stvaraju plošne, jednodimenzionalne gluposti, filmove koji vrijeđaju inteligenciju bilo koga čiji mozak radi na frekvenciji većoj od Bujančeve ili Šešeljeve.
Film je umjetnost, najljepša od svih. Jedna od zadaća umjetnosti je da, kroz stilski primamljive forme istražuje, propituje i kopa po bolnim ranama. Tako nam pomaže da se suočimo; s vlastitim gubitkom ili s vlastitom sramotom. Dobar film neće samo zabaviti, dobar film često će izazvati katarzičan učinak. To je moguće postići i bez mnogo novca i bez pomoći države. Ustvari „pomoć“ države jedino može biti otegotna okolnost.
Redatelj „sa zadatkom“ može biti i kvalitetan, ali nikada neće imati moć ni slobodu da događaje prenese onako kako on želi, tj. onako kako zaslužuju biti ispričani. Državotvorni filmovi, filmovi s agendom, mogu biti izdašno financirani i na silu gurani na državne televizije, a takvi filmovi redovito postaju relikt vremena, spomenik mukotrpnog sazrijevanja naših društava jer ipak, čak i na Balkanu, samo kvaliteta na kraju ispliva.
Pročitajte još
KNJIGA ŽALBE
Svijet bi bio bolje mjesto kad bismo manje gurali nos u tuđi krevet, novčanik i genitalije
KNJIGA ŽALBE
Beskrajno je bizarno i zabavno oduševljenje hrvatskih konzervativaca Elonom Muskom
KNJIGA ŽALBE
Putin se još nije oporavio od izbacivanja Čajkovskog iz repertoara, a već ga je snašla nova nevolja
KNJIGA ŽALBE
Ostavljanje najboljeg dojma ni inače nije uža ruska specijalnost
KNJIGA ŽALBE
NDH, čega se pametan stidi, budala se ponosi
KNJIGA ŽALBE






