Na sadržaj

TJEDNI RAZGOVOR: DON FRANO KURAJA

Božić nije bajkovit, poruka Božja nije bajkovita, već je to stvarno vrijeme u kojem je Bog došao među nas

S juga

8 min čitanja
don Frano Kuraja
don Frano Kuraja / FOTO: Fotografija iz osobne arhive

Piše:

Župnik Župe Svetoga Marka u Korčuli i dekan Korčulanskog dekanata don Frano Kuraja ovaj Božić dočekao je u koroni, odmaknut od misnih slavlja i susreta s vjernicima. Prvi je to put, kaže, da za Božić nije s vjernicima. Za Južni don Frano Kuraja ističe kako je vrijeme Došašća, vrijeme u kojem bismo se trebali preispitati, a ne opterećivati poklonima, kuhanjem i kolačima. Ističe kako je ponosan na novu crkvu Svetoga Antuna u Korčuli jer, naglašava, čemu crkva ako nije puna ljudi.

Već drugi Božić dočekujemo u uvjetima korone, razlikuje li se taj korona Božić od božića na koje smo navikli?
- Kako se neće razlikovati, ove dvije godine su duge, oduljile su se. Svi smo mislili kad je ovo sve počelo da će nekako brzo proći, ali što dulje idemo to je veća neizvjesnost. Sve je veće nesnalaženje među ljudima, sve veći strah, nepovjerenje, što možda i najviše brine kao i posljedice koje će ljudi nositi zbog drukčijeg načina življenja od manjak druženja, distance među ljudima. Dok nas vjera poziva da budemo bliski jedni drugima, korona nas jedne od drugih na neki način udaljava. Nije situacija nimalo dobra i nije normalna, nije za ljude.

Koliko vama svećenicima smeta ta distanca u odnosu s vjernicima, posebno tijekom misa?
- Opterećuje čovjeka. Zbog distance ni tijekom svetih misa nema one bliskosti jer se držimo preporuka, nema ni pružanja mira jedni drugima, što je dio liturgije sve to udaljava čovjeka i čini ga nemirnim. Izostaje i radost i sve one specifičnosti koje bi trebale prožimati Euharistiju, posebno kad su veliki blagdani poput Božića.

Vama je ovo Božić kojega dočekujete i proslavljate u koroni. Kako ćete ga proslaviti?
- Morat ću se snaći, prilagoditi, ovo mi je nešto novo. Meni je ovo prvi put da neću biti s narodom, ali Bože moj, neka prođe pa ću nastaviti dalje, blagoslivljati obitelji pa ću kroz blagoslove kompenzirati susrete s vjernicima. Blagoslov je obitelji, ali i dalje moramo poštivati i ljude jer dio ih je u strahu, sve to moramo uvažavati i ne smijemo biti nametljivi, ali nije dobro ni predati se tom ropstvu straha. Puno je i drugih bolesti, ljudi su se i prije korone razboljevali, umirali, ali nitko to ne spominje, a danas se budimo odlazimo na počinak s vijestima o broju umrlih i pozitivnih.

Je li Vaš dojam da smo postali opterećeni koronom? Kako se riješiti tih loših misli?
- Jednostavno, manje gledati televiziju. Meni se čini da treba manje gledati televiziju jer što je čovjek više gleda te informacije toliko ulaze da nas zaokupljaju i postajemo stvarno robovi tih vijesti, a da toga nismo ni svjesni jer nas naša ljudska znatiželja vuče ta da znamo, čujemo i vidimo i kad shvatimo da nam to sve čini loše, bude kasno. Televiziju i te silne vijesti trebali bismo malo ostaviti po strani.

Da, jer psihičko zdravlje je iznimno važno.
- Kako ne, bojim se kako će sve ovo djelovati na mentalno zdravlje ljudi, koliko će njih tražiti pomoć i koliko će ih biti bolesnije kad ovo prođe zbog ograničenog pristupa zdravstvenom sustavu.

Je li Božić ta prilika da se posvetimo sebi i bližnjima i da barem na ta dva dana ugasimo televizije?
- Mislim da treba i dulje jer stvarno su nam loše vijesti postale okupacija, ne možemo više čuti ništa lijepo ni dobro već nas samo zasipaju lošim vijestima. Stalno samo ono loše, netko se s nekim prepire, svađa, pa korona brojke, samo loše i kad to stalno konzumiramo, sve to neprimjetno ulazi u nas i ostavlja posljedice.

Zašto se te poruke i svađe i uoči Božića toliko surove?
- Kao da nekome smeta da čovjek bude ispunjen s onim što je dobro, plemenito, radosno i mirno, kao da nekome smeta takav čovjek, kao da je cilj da čovjek bude u strahu da bi se njime kasnije moglo lakše manipulirati.

Jesmo li općenito pripravu za Božić podredili konzumerizmu?
- Da, da. Sjetimo se razdoblja prije korone kad počinje Advent. Vrijeme Došašća je jedno ozbiljno vrijeme iščekivanja i pripreme za Božić kao što je korizma ozbiljno vrijeme priprave za Uskrs. Advent je za vjernike ozbiljno vrijeme priprave za susret s Bogom koji dolazi, koji će jednom doći, s kojim se moramo susresti, a sve smo podredili lagodnom životu i jeftinim zabavama. Sjetimo se reklama bajkoviti Božić, a Božić nije bajkovit, poruka Božja nije bajkovita, već je to stvarno vrijeme u kojem je Bog došao među nas. Sve smo pretvorili u konzumerizam i jasno da sve to utječe na ljude koji su slabijeg materijalnog stanja koji svojoj djeci ne mogu za Božić priuštiti sve oni što mogu oni imućniji.

Posljednjih godina imamo tu pošast božićnih festivala i kućica. Sad kad su ograničenja kao da je smak svijeta jer je malo ljudi na kućicama. Kao da smo zaboravili da je Božić skroman blagdan koji se slavi u krugu svojih najmilijih.
- Tako je, meni sve to izgleda strašno kad vidim da se poruka Adventa pretvori u kuhano vino i pečene kobasice. Kao da bez kobasica i vina nema Božića, to je apsurd. Nekima se sve svodi na pečene kobasice i kuhano vino.

U dane pred Božić opterećujemo se jesmo li sve kupili, hoćemo li sve stići skuhati, jesu li kolači napravljeni. Jesmo li zaboravili pred Božić porazgovarati sami sa sobom, preispitati se?
- Mnogima božićni blagdani dođu kao praznici ili prazni dani, nema tog susreta sa sobom samim, sa svojim Stvoriteljem kad preispitujemo kuda idemo, kavi smo, što trebamo popraviti. Stvorili smo tu kulisu Božića kako bismo izbjegli suočavanje sa sobom i ozbiljnim životnim pitanjima.

Nakon tog suočavanja sa sobom, s Polnoćke ili mise na Božić trebali bismo izaći spokojni i radosni.
- Tako je i tako bi trebalo biti i svaku nedjelju i svaki dan, a ne da mislimo da smo stvarni kršćani zato što smo svaku nedjelju na misi ili svake godine ususret Božiću na Polnoćki.

Je li danas teško biti svećenik?
- Mislim da je teže nego prije, bez obzira što je u nekim vremena prije bilo teškoća. U onom vremenu prije promjena u Hrvatskoj, jer sam u onom sistemu jedno kratko vrijeme bio svećenik, znali ste gdje ste, tko je ispred vas i s kim imate posla, a u danas je sve nekako relativizirano, izmješano, više ne znaš ni tko je za, a tko protiv nečega. Teže se postaviti i snaći danas. U ono vrijeme, reći ću grubo, znalo se tko je neprijatelj, a tko prijatelj, danas je to teško razlučiti.

Čini li Vam se da je u ono vrijeme i ta proslava Božića bila intimnija?
- Je, imalo je to svoje pozitivne strane, Sjećam se, Bože moj, kad sam bio i student, ja sam iz Mandaljene, naše su crkve uvijek bile pune, pjevalo se, čestitalo, kolendavalo, i ja sam kao svećenik bio rasterećeniji nego danas jer danas o puno toga morate voditi računa, od toga kako ćete što reći pa do toga kako kome pristupiti. Ljudima danas malo treba da se nađu uvrijeđenima, kao da smo više osjetljivi, a manje dosjetljivi. Čini mi se da su ljudi u ono vrijeme bili spremniji opraštati tuđe greške, a danas kao da oprosta nema. Možete nekome 10 puta učiniti dobro, ali ako jednom to ne možete kao da niste nikako.

To se nabolje manifestira po društvenim mrežama kroz komentare ljudi.
- Te društvene mreže pokazale su ljude onakvima kakvi jesu. Dok ih nije bilo imali ste o nekom čovjeku sasvim drukčije mišljenje, a danas kad vidite što i kako pišu, zapravo otkrijete da to nisu ti ljude koje poznajete nego neke sasvim druge osobe. Ljudi se preko društvenih mreža nesvjesno otkrivaju, a otkrivaju u većini slučajeva one lošije osobine.

Kakvo je božićno ozračje u Korčuli, što je specifično?
- Ljudi se ovdje drže tradicije, za njih je to obiteljski blagdan. Više su unutar svojih obitelji, malo je ljudi vanka po ulicama, nema ljudi po ulicama i mislim da je to dobro, a možda je i posljedica jednog umora jer to predbožićno vrijeme donese puno umora jer se ljudi se možda iscrpe nebitnih stvarima.

Zbog kuhanja, kupovine i ludila?
- Da, iscrpe se jer misle da je taj način proslave normalan. Možemo jesti svaki dan o svaku nedjelju, za to nam ne treba Božić.

Izgradili ste crkvu u Korčuli, nije to lak posao.
- Pa nije i stvarno sam ponosan na nju. Crkva Svetoga Antuna je ogromna, velika i za manje od tri godine od temelja potpuno je uređena od unutrašnjosti do okoliša. To je jedna od najvećih crkava u Biskupiji premda nije župna jer mi imamo župnu crkvu u središtu u katedrali Svetoga Marka. Crkva Svetog Antuna je u novom naselju i ljudi u nju rado dolaze. Baš sam na nju ponosan jer čemu crkva ako ljudi u nju ne dolaze.

Da, osim vjerskih obreda važna je i povezanost u zajednici. Kažu da imate dosta događanja i aktivnosti s vjernicima.
- Trudimo se, premda nas je korona u svemu malo ograničila, inače smo stvarno nastojali da mladi i djeca i svi naši vjernici sudjeluju u brojnim humanitarnim i karitativnim akcijama. Prošle godine kad je završio lockdown, kad se moglo ponovo na mise, sretnem jednom mog župljanina koji je redovito dolazio na misu i pitam ga „gdje si, evo sad se opet može na mise, a kaže on meni „pravo da ti kažem, gledam misu na televiziji, i tako i tako plaćam pretplatu.

Osim za blagdane, svećenstvo u Biskupiji iščekuje dolazak novog biskupa, monsinjora Glasnovića. Stiže nam mladi biskup, kakva su Vaša očekivanja?
- Svakom biskupu je najvažnije da ima dobre suradnike, a to su župnici na terenu, ako tu naiđe na suradnju, ako je otvoren za razgovor, za razmjenu iskustava, ako je spreman saslušati ono što je dobro, može se očekivati napredak.

U ozračju Božića koje su Vaše poruke vjernicima?
- Neka nas uistinu naš Bog i ove godine pohodi u toj svojoj jednostavnosti kroz maleno dijete, Isusa, a mi budimo toliko jednostavno ponizni da ga primio i budimo jedni drugima uistinu bliski kao što je Bog postao kroz čovjeka blizak kako bismo ostvarili ono što Bog želi, a to je da budemo jedno između sebe i u zajedništvu skupa s Njime.

Podijeli:

frano kurajatjedni razgovor

Pročitajte još