Na sadržaj

KNJIGA ŽALBE

Borba za promjenu svijesti važna je koliko i borba za rampe i liftove

Global

3 min čitanja
Davor Novevski
Davor Novevski

Piše:

Svake godine 3. prosinca obilježava se Svjetski dan osoba s invaliditetom. Prilika je to da razne udruge izdaju priopćenja u kojima naglašavaju da se ne radi dovoljno po pitanju prava OSI, inkluziji u svakodnevne aktivnosti i pristupačnosti. Apeli, na žalost, redovno prolaze bez nekog jačeg odjeka.

Za mene, kao čovjeka u invalidskim kolicima, ovo je prilika da se prisjetim nekih od najluđih trenutaka povezanih s kolicima iz protekle godine.

Postignuće jednostavno ne bi trebalo biti vrjednije zbog kolica. Kao što ni grijeh ne smije biti manji iz istog razloga. Čime dolazimo do nečega što je zadnjih godina postalo poznato kao „inspiration porn”. Ukratko, to su one slike čovjeka u kolicima koji diže utege uz opis/pitanje – koja je vaša isprika? Kao i s gore opisanim situacijama; možda namjera nije loša, ali poanta je debilna.

Na pamet mi primjerice padaju dvije izjave mladog kamermana koji je, prije nego će me snimiti za intervju, važno napomenuo kako se divi svima nama (misleći na OSI) i kako bi se on na mom mjestu sto posto ubio. Bitno je pritom napomenuti da se doista ne vrijeđam na ovakve stvari. Moglo bi se reći da ih čak i volim čuti jer znaju biti dosta indikativne – govore mi na koji način jedan dio ljudi razmišlja.

Govore mi, primjerice, da čak i jedan mlad, obrazovan čovjek osobe s invaliditetom promatra kao homogenu grupu ljudi koji, osim invaliditeta, dijele sve ostale čimbenike koji tvore jedan ljudski život. To, naravno, ne može biti dalje od istine. Osobe s invaliditetom najčešće ne dijele čak ni istu medicinsku dijagnozu, a da ne govorimo o ambicijama, planovima, problemima i osobinama.

Druga izjava po kojoj bi se on, da završi u kolicima, sto posto ubio, možda je više znak idiota negoli nekoga tko ne shvaća osobe s invaliditetom. Ipak, vjerujem da nije samo njemu pala na pamet. Znam da ovo nije bilo izrečeno u negativnom kontekstu već upravo suprotno, no onaj kome je namijenjeno ne vidi to kao kompliment nego kao mišljenje da njegov život nije vrijedan življenja. I da je činjenica da radi, školuje se, trenira i izlazi, a da se (još) nije ubio nešto vrijedno divljenja.

Ljudi u kolicima se vjenčavaju, rastaju, varaju, bivaju prevareni, započinju i prekidaju veze, bave se sportom, izležavaju se na kauču, crtaju, pišu, loču i drogiraju se. Dakle, sve što i ostatak svijeta. Promatrati bilo koju od ovih aktivnosti kroz prizmu kolica je infantilno i pogrešno.

Postignuće jednostavno ne bi trebalo biti vrjednije zbog kolica. Kao što ni grijeh ne smije biti manji iz istog razloga. Čime dolazimo do nečega što je zadnjih godina postalo poznato kao „inspiration porn”. Ukratko, to su one slike čovjeka u kolicima koji diže utege uz opis/pitanje – koja je vaša isprika? Kao i s gore opisanim situacijama; možda namjera nije loša, ali poanta je debilna. Jer osobe s invaliditetom se ne bave sportom USPRKOS tome što su u kolicima. Trenirali bi oni ionako, sad su se samo morali prilagoditi, naći drugi način za raditi ono što bi i inače radili. Isto vrijedi i za pisanje, crtanje ili odgajanje djece. Nije on diplomirao iako ima cerebralnu niti je ona majka iako je u kolicima. Koju alternativu su imali?

Takve slike, osim što su dozlaboga neukusne, ne zadiru u bit. Ovakvo virtualno tapšanje po glavi proizvodi najpliću instant reakciju, mješavinu sažaljenja i patronizirajuće superiornosti, bez razmišljanja o stvarnim problemima i njihovu rješavanju.

Osobe s invaliditetom mogu biti inspiracija, lijepo je ako jesu, ali to im nije isključivi cilj u životu. Ne morate dijeliti inspirativne slike, dosta je da ne parkirate na mjestu za invalide. Po meni je to sasvim dovoljna gesta.

Podijeli:

davor novevskiknjiga žalbe

Pročitajte još