KNJIGA ŽALBE
Barem nakratko probuđena je antifašistička povijest Hajduka
Piše: Davor Novevski
U moru vijesti iz domene politike vezanih za prošlotjedni posjet Emanuela Macrona Hrvatskoj, provukla se i jedna sportska. Naime, na svečanom ručku upriličenom za važnog gosta iz Francuske, osim ljudi iz svijeta politike i gospodarstva (i Tereze Kesovije), našao se i predsjednik Hajduka Lukša Jakobušić. Njegova prisutnost pritom nije nimalo slučajna. Veza Hajduka i Francuske proteže se još u vrijeme Drugog svjetskog rata.
Odmah po izbijanju rata na prostoru tadašnje Kraljevine Jugoslavije, talijanske fašističke vlasti ulaze u Split, a ubrzo i nude upravi Hajduka, već tada jednog od najjačih klubova na ovim prostorima, da promjeni ime i nastupi u talijanskog ligi. Ne samo da ih Hajduk glatko odbija nego se i dobar dio uprave i igrača pridružuje partizanskom pokretu. Klub je privremeno rasformiran, a pokušaj ustaške vlasti, koja stiže nakon kapitulacije Italije, da ga obnovi, također ostaje samo pokušaj.
Hajduk je ipak obnovljen, no nešto kasnije – 7. svibnja 1944. na otoku Visu koji je tada bio pod zaštitom britanskih zračnih snaga i partizana. Na Visu je odigrana i prva utakmica u novoj eri, prijateljski susret protiv selekcije britanske vojske koji „bili” dobivaju sa 7:1.
Iduću godinu dana Hajduk provodi na velikoj „ratnoj“ turneji obišavši prašnjave terene od Visa preko Italije pa do Malte, Egipta i Palestine. Turneja završava u svibnju 1945. kad izaslanik Charlesa De Gaullea službeno proglašava splitski klub počasnim klubom Slobodne Francuske davši mu na taj način priznanje za nepokolebljivost u najtežim ratnim vremenima.
Nije upravama Hajduka zadnjih trideset godina bilo lako. Jedan pogled na sjever Poljuda na kojem je u zadnje vrijeme sve češće prevladavala crna boja, dovoljan je motiv da se antifašistička povijest kluba, ako ne zataji, onda barem ni ne ističe previše.
Prošlotjedni susret predsjednika Hajduka Lukše Jakobušića i francuskog predsjednika Macrona skinuo je nakratko sloj prašine s ove povijesne crtice splitskog kluba. Isti susret otvorio je i pitanje je li moguće da se Hajduk svih ovih godina sramio ovog dijela svoje slavne prošlosti.
Jer dojam je da se o Hajdukovoj ulozi u Drugom svjetskom ratu jednostavno premalo govorilo i da nije bilo genijalnog Velog Mista, masa navijača rođenih kasnih osamdesetih i devedesetih (među koje spada autor teksta) pojma ne bi imala da je u malom Splitu postojao klub sa stavom i mudima dovoljno velikim da odbije i talijanskog ducea i ustaškog poglavnika. A onda kad se ta činjenica i spominjala, bilo je to uz obavezni osigurač u obliku nikada potvrđene priče kako je Hajduk svojevremeno odbio i Titovu ponudu za preseljenje u Beograd.
Nije upravama Hajduka zadnjih trideset godina bilo lako. Jedan pogled na sjever Poljuda na kojem je u zadnje vrijeme sve češće prevladavala crna boja, dovoljan je motiv da se antifašistička povijest kluba, ako ne zataji, onda barem ni ne ističe previše.
Sve do prilika poput ove kad su svi navijači, ili barem onaj normalniji dio, ponosni da je od toliko klubova i institucija u Hrvatskoj, jedino predstavnik Hajduka službeno pozvan. I da je u najvećem sukobu u povijesti ljudskog roda, njihov klub bio na pravoj strani povijesti.
Pročitajte još
KNJIGA ŽALBE
Svijet bi bio bolje mjesto kad bismo manje gurali nos u tuđi krevet, novčanik i genitalije
KNJIGA ŽALBE
Beskrajno je bizarno i zabavno oduševljenje hrvatskih konzervativaca Elonom Muskom
KNJIGA ŽALBE
Putin se još nije oporavio od izbacivanja Čajkovskog iz repertoara, a već ga je snašla nova nevolja
KNJIGA ŽALBE
Ostavljanje najboljeg dojma ni inače nije uža ruska specijalnost
KNJIGA ŽALBE
NDH, čega se pametan stidi, budala se ponosi
KNJIGA ŽALBE






