Na sadržaj

KNJIGA ŽALBE

Suženi prostor relativne normalnosti

Global

3 min čitanja
Davor Novevski
Davor Novevski / FOTO: JP

Piše:

Čak i prije nego su mediji bombastično objavili kako su u Hrvatsku stigle prve doze cjepiva protiv Corona virusa, u javnom su se diskursu iskristalizirala dva dominantna stava. Prvi zastupaju oni koji smatraju da je jedini izlaz iz situacije u kojoj smo se našli poštivanje epidemioloških mjera te masovno procjepljivanje. Drugi stav brane oni koji misle kako je krajnje vrijeme da se mjere ukinu odnosno ublaže te da se normalan život mora vratiti bez obzira na broj cijepljenih. 

Ljudi se prirodno okupljaju oko onih najglasnijih, onih koji odaju dojam da imaju sve odgovore. To što su takvi u pravilu i najluđi, nesretna je okolnost koja se neprestano ponavlja. 

Više od deset mjeseci prošlo je otkad se glavni stožeraš Krunoslav Capak ponosno fotografirao na tronu od cjepiva, a rovovi između dva tabora čine se nikada dubljima. Pitanje je i koliko su Stožer i politika čiji je on eksponent svojim nejasnim i nelogičnim potezima pridonijeli stvaranju antagonizama i produbljivanju jaza, no činjenica je da svojim izjavama nipošto nisu pomogli. Doslovno svaka vijest na portalima ili društvenim mrežama vezana za cjepivo, maske ili mjere pravi je poligon za obračune, a sredstva se pritom ne biraju. 

Komentari ispod vijesti na najčitanijim portalima i inače su često izgledali kao odlagalište verbalnog otpada, no dojam je da je korona kriza dodatno pooštrila diskurs. Nije rijetkost pročitati mišljenje onih koji kažu kako će necijepljeni sami biti krivi ako se razbole ta da bi im u tom slučaju trebalo uskratiti medicinsku pomoć. Čak i neki novinari sa zluradim smiješkom prenose vijesti o ljudima koji se nisu cijepili ili su potpuno negirali bolest, a sada se guše na respiratoru. S druge strane sličan način komunikacije. Vijest o epidemiologu koji se cijepio, a svejedno je dobio Coronu dočekana je gotovo euforično. 

Sukobi oko cjepiva i mjera u potpunosti su zamijenili ideološke sukobe, ali stil komunikacije ostao je isti. Generaliziranje i etiketiranje savršen su alat kojim se druga strana u startu eliminira iz ozbiljne diskusije pa su tako svi koji se protive mjerama i skeptični su prema cjepivu postali antivakseri i ravnozemljaši. Činjenica da je takvih među protivnicima mjera ustvari malen postotak malo koga zanima. Kao ni to što će razni teoretičari zavjere izaći iz svega ovoga kao jedini pobjednici. 

Nedavni „Festival slobode“ održan u Zagrebu pokazao je upravo to – tipovi poput Srećka Sladoljeva i Semira Osmanagića u manje od godinu dana s društvene margine preselili su se u main stream. Što je doista tužno jer sloboda koju smo baštinili previše je dragocjena da bi je branili ljudi koji mrtvi - ozbiljni tvrde da postoji čvrsta veza između cjepiva, čipiranja i 5G mreže. Ili oni koji iz toksičnog koktela nacionalizma, vjerskog fanatizma i potpunog negiranja znanosti nastoje izvući poneki glas na nekim od sljedećih izbora.

Alternativa, ustvari dominantni narativ, koji stoji nasuprot ovoga doista je žalostan. Ljudi kao što su pulmolog Saša Srića, „popularizator znanosti“ Saša Ceci ili neki od državnih epidemiologa koji mjesecima kampiraju na najgledanijim programima svakom svojom riječi odaju da se radi o žestoko potkapacitiranim pojedincima, ništa boljima od onih na koje gledaju s pijedestala svoje moralne i profesionalne superiornosti. 

Čini se kako i jedan i drugi pol predstavljaju najgori od najgorih, a takvo nešto uopće nije neuobičajeno. Obilježje svake krize je da se prostor relativne normalnosti sužava, s obje strane. U ratu, ekonomskoj krizi ili pandemiji, umjerenost jednostavno nije u modi. Ljudi se prirodno okupljaju oko onih najglasnijih, onih koji odaju dojam da imaju sve odgovore. To što su takvi u pravilu i najluđi, nesretna je okolnost koja se neprestano ponavlja. 

Pa iako se sukobu zasad ne nazire kraj, donekle veseli činjenica da se obračuni u najvećoj mjeri odvijaju u virtualnom prostoru. Koliko god je nekada neugodno čitati želje i pozdrave naslovljene s „crkni!!“, čašćenje uvredama uvijek je bolja opcija od gađanja kamenjem i koktelima. Zajedništvo s početka pandemije bilo je isforsirano i lažno i nitko normalan ne zaziva njegov povratak. Pa ipak, ne bi bilo loše malo stati na loptu, osvijestiti činjenicu da još uvijek postoji prostor za razmišljanje i djelovanje koje ekstremi s oba pola nisu uspjeli zagaditi.

Podijeli:

capakcecicijepljenjecoviddavor novevskiknjiga žalbekolumnakomentarkoronavirusosmanagićsladoljevsrića

Pročitajte još