Na sadržaj

KNJIGA ŽALBE

Na ekranu jedino smrt sretno živi

Global

2 min čitanja
Davor Novevski
Davor Novevski

Piše:

Više od 20 mjeseci prošlo je od prvog slučaja korona virusa u Hrvatskoj. Tada, u ožujku 2020. nova respiratorna bolest punila je novinske stupce i sadržaje portala postavši (i ostavši) udarna vijest te godine.

U međuvremenu smo o virusu SARS-CoV-2 saznali gotovo sve, ili barem dovoljno da više ne spada u domenu nečega egzotičnog i nedovoljno istraženog. Za očekivati bi bilo da su i naslovi mainstream medija iz domene senzacionalizma skrenuli u nešto „pitomije“ vode, no tome nije tako. Baš naprotiv, u zadnjih nekoliko dana kao da svjedočimo novom poglavlju estradizacije bolesti koja je odavno među nama.

Bombastični naslovi s velikim tiskanim slovima, katastrofične prognoze s tisućama ili desecima tisuća mrtvih, suptilne i ne toliko suptilne prijetnje novim lockdownom postali su naša svakodnevica. Dodajte tome obavezne fotografije respiratora, boca s kisikom i ljudi u zaštitnim skafanderima koje prate takve članke i ono što bi trebalo biti racionalno upozorenje na bolest koju nitko normalan ne negira, u trenutku postane recept za stvaranje masovne psihoze.

Najgore je to što se ove stvari ne viđaju samo na opskurnim portalima na kojima bi se takav način izvještavanja donekle mogao objasniti novinarskom neetičnošću i/ili neprofesionalizmom. Ni vodeći mediji ni najistaknutiji novinari nisu lišeni najnižeg senzacionalizma, dapače često su prvi u tome.

Pritom kao da nitko ne razmišlja o posljedicama ovakvog načina izvještavanja.

Već više od godinu i pol dana ljude se drži u neizvjesnosti i strahu. Osjećaj permanentne ugroze malko se smanjuje za ljetnih mjeseci kad nam turistička sezona puni raznim ograničenjima ispražnjene džepove. S dolaskom jeseni i lošijeg vremena sve ostale vijesti odjednom nestaju, a na ekranu jedino smrt sretno živi. Licitira se mrtvima i zaraženima, krivulja pandemije prati se poput redovnog izvještaja s burze.

Ne treba biti previše pametan ni dalekovidan da bi se predvidio ishod ovakvog medijskog praćenja pandemije. Nisu svi ljudi podjednako obrazovani niti podjednako sposobni filtrirati ono što pročitaju. Moć medija je ogromna, a samim time i njihova odgovornost. Za pravodobno informiranje, ali i za psihološki efekt koje njihovo izvještavanje ostavlja. I baš ta činjenica kao da se u ovih dvadeset mjeseci bjesomučne utrke za klikovima izgubila iz fokusa.

Razloga za optimizam ipak ima. Mjeseci natjecanja u katastrofičnom izvještavanju kod većine ljudi nisu ostavili jači dojam. Kataklizma kojoj svjedočimo s naslovnica nekih portala djeluje nespojivom sa stvarnom situacijom. Sezona je gotova, no kafići i restorani rade sasvim solidno. Ljudi se druže, bave se sportom, zabavljaju, ne dijele se na cijepljene i necijepljene. Čak ni korona više nije tema osim ako im ne ugrožava poslovanje ili dnevne aktivnosti.

Crnilu s ekrana usprkos, većina ljudi zna da drugog izbora doli živjeti normalno jednostavno nema.

Podijeli:

coviddavor novevskiknjiga žalbekoronavirusmediji

Pročitajte još