Na sadržaj

KNJIGA ŽALBE

Grad Dubrovnik jednostavno nije prijatelj osoba s invaliditetom

Global

3 min čitanja
Davor Novevski
Davor Novevski

Piše:

Jedna od prvih stvari koje mi je urednik portala Južni rekao kad smo dogovarali suradnju bila je ta da ću imati apsolutnu slobodu u izboru tema. I doista, svaki put do sada iz gomile važnih i manje važnih događaja od proteklog tjedna, izabirao sam jedan koji me se posebno dojmio te se na njega osvrnuo kako sam najbolje znao i umio.

Ipak, ovog puta nisam ja izabirao temu nego je tema izabrala mene.

Moja greška je to što sam vjerovao da će se netko sam od sebe mrdnuti i nešto napraviti. Grad Dubrovnik jednostavno nije prijatelj osoba s invaliditetom.

Dani kreativnih i kulturnih industrija zanimljiv su i koristan projekt i ovo mi ne bi bio prvi put da sudjelujem. Prije nekoliko godina kao gost predavač sudjelovao sam na jednoj od radionica u Lazaretima, a na istom mjestu i u sličnoj ulozi trebao sam se naći i ovoga puta. Kažem „trebao“ jer po svemu sudeći od mog gostovanja neće biti ništa.

Pritom problem nije moj natrpani raspored, razilaženje sa željama organizatora niti išta slično. Problem je – tehničke prirode.

Do Art radionice Lazareti, mjesta gdje se radionica prije nekoliko godina održavala i gdje će se i ovogodišnja radionica održati, vodi tridesetak veoma strmih, kamenih stepenica. Budući da sam u invalidskim kolicima, stepenicama se mogu spustiti jedino pomoću specijalno napravljene platforme. Te 2018. godine platforma je radila uredno i osim pomalo neugodnog osjećaja zbog saznanja da „lebdiš“ na visini od tri metra, sve je prošlo u najboljem redu.

Još sam jednom ili dvaput nakon toga pokušao stići do istog mjesta, međutim rekli su mi da lift ne radi. Budući da je od oba neuspjela pokušaja prošlo više godina, pogrešno sam pretpostavio da su lift u međuvremenu popravili. Pritom sam napravio barem dvije pogreške...

Prvu jer se nisam žalio odmah, nakon što su mi prvi put rekli da lift ne radi. A opet, ako me život u kolicima nečemu naučio, onda je to da se stvari kreću puževom brzinom. U tom smislu, godina dana koju sam im u svojoj glavi dao kao rok za popravak lifta činila se sasvim razumnim vremenom. Logika da „ako Kinezi u godinu dana naprave pola Pelješkog mosta, može i Dubrovačka baština d.o.o sanirati lift, pritom očito ne pali.

Druga moja greška je to što sam vjerovao da će se netko sam od sebe mrdnuti i nešto napraviti. Grad Dubrovnik jednostavno nije prijatelj osoba s invaliditetom. I pritom uopće ne mislim na specifičan reljef ni arhitekturu, već na mnogo manje, ali sasvim konkretne primjere. Poput onoga da ogromna većina kafića, restorana i trgovina nema pristup za invalidska kolica. Da su uređaji na kojima se plaća parking uvijek uzdignuti bar jednu stepenicu. Da je slično i s bankomatima. Ili da se WC -i prilagođeni osobama s invaliditetom mogu nabrojiti na prste jedne ruke. U cijeloj povijesnoj jezgri Dubrovnika, usput, nema niti jedan.

To što će osobe s invaliditetom imati besplatnu kartu za kakvu izložbu ili kazališnu projekciju ne može poništiti činjenicu da im je, da NAM je, većina stvari u našem gradu nedostupna. To s kartama ionako je debilno i besmisleno. Da nemam trideset kuna za ulaznicu, ne bih ni dolazio.

Mogao sam one nesretne stepenice „premostiti“ tako što ću dovesti tri - četiri tipa koji će me preko njih prenijeti, ali neću to napraviti. Ako onaj tko je odgovoran za to mjesto u tri godine nije spreman omogućiti osobama s invaliditetom da tamo dođu, time valjda šalje neku poruku.

Klonim se inače ovakvog kukanja jer ne želim biti „taj tip“. Ne želim svoje pisanje ograničiti na jednu temu i svesti na zajednički nazivnik koji glasi – ništa ne valja. Ipak, ovog puta nisam mogao ostati nijem. Ni zbog sebe ni zbog ostalih osoba s invaliditetom. Jer toliko je stvari koje trebaju i mogu biti bolje. No takvima neće postati ni šutnjom ni vožnjom linijom manjeg otpora.

Podijeli:

davor novevskiknjiga žalbelazaretiosobe s invaliditetom

Pročitajte još