KNJIGA ŽALBE
Bi li neka nova Ankica Lepej išta bolje prošla u današnjem društvu? Pitajte Zrinku Paladino, Zlatana Osmanovića ili Jasminu Jovev
Piše: Davor Novevski
Jedna od najvažnijih vijesti prošlog tjedna bila je ona o smrti Ankice Lepej. Žena koju su mediji prozvali i prvom hrvatskom zviždačicom tu je titulu stekla sad već davne 1998. godine kad je, kao zaposlenica Zagrebačke banke otkrila javnosti da supruga bivšeg predsjednika Ankica Tuđman ima ušteđevinu u toj banci od 210.000 njemačkih maraka i 15.000 dolara, koje predsjednik Tuđman nije prijavio u imovinskoj kartici.
Vijest o smrti Ankice Lepej bila je i prigoda da joj javnost na društvenim mrežama, uvijek željna odobravanja i signaliziranja vrlina, oda počast i zahvali na njenom činu građanske hrabrosti. A hrabrosti je doista i trebalo, pogotovo ako se uzme u obzir kontekst vremena u kojem se ova bivša činovnica usudila krenuti protiv vlasti. Hrvatska je bila mlada, freško priznata republika, od Oluje i kraja rata prošle su jedva tri godine, nacija je slavila nove heroje koji su se tog ljeta iz Francuske vratili s broncom oko vrata. Nije, stoga, čudno da su čak i oni koji su odobravali njen čin, svoju podršku u pravilu iskazivali u četiri oka i da je otkaz koji je uskoro dobila prihvaćen kao nešto logično i normalno.
Za razliku od te '98,, redale su se ovih dana pohvale i hvalospjevi, no teško se oteti dojmu da bi neka nova Ankica Lepej išta bolje prošla u današnjem društvu. Imali smo, uostalom, kroz godine i drugih zviždača, ljudi koji su vlastitu sigurnost i egzistenciju stavili na kocku radi istine. Njihove sudbine kao da su preslikane jedna na drugu. Redom su gubili poslove, bivali šikanirani i vrijeđani, nerijetko optuživani za lijenost i oportunizam.
Neugodnosti nisu doživljavali samo i isključivo od predstavnika vlasti i centara moći kojima su se zamjerili. Porazna je činjenica da na ovakve činove građanske hrabrosti većina običnih ljudi reagira naoko dobronamjernim savjetom sadržanim u narodnoj mudrosti prema kojoj se „ne valja s rogatim bosti“. Onaj gluplji i pokvareniji dio društva one koji upozoravaju na kriminal čak će i osuditi. Argumenti poput „malo nas je, ne smijemo se dijeliti“ ili „možda je korumpiran, ali on barem nešto radi“ porazno su svjedočanstvo o općoj razini naše političke i građanske kulture i odgovornosti.
Smrt Ankice Lepej prilika je i da se zapitamo kako bi svatko od nas postupio na njenom mjestu. Bismo li i mi beskompromisno, po cijenu sigurnosti i egzistencije ustrajali na istini? Ili bi se sve svelo na sočan trač, skupa s onim o lokalnom poduzetniku koji „se snašao“ i teti koja je dobila otkaz jer „je previše znala i previše pričala“.
Nešto mi ipak govori da je drugi scenarij mnogo realniji. Uostalom, tko ne vjeruje, neka pita Zrinku Paladino, Zlatana Osmanovića ili Jasminu Jovev. Ne znate tko su oni? To je u redu. Zviždači su ionako heroji koje ne zaslužujemo.
Pročitajte još
KNJIGA ŽALBE
Hajduk nikad nije bio samo nogometna priča
KNJIGA ŽALBE
Niti je Thatcher riješila huliganizam, niti je on u Engleskoj nestao, niti se Hrvatska ubroja u zemlje koje imaju veliki problem s huliganizmom
KNJIGA ŽALBE
Simpatično kraljevstvo duge, medenjaka i jednoroga?!
KNJIGA ŽALBE
Svijet bi bio bolje mjesto kad bismo manje gurali nos u tuđi krevet, novčanik i genitalije
KNJIGA ŽALBE
Beskrajno je bizarno i zabavno oduševljenje hrvatskih konzervativaca Elonom Muskom
KNJIGA ŽALBE






