KNJIGA ŽALBE
Hajduk nikad nije bio samo nogometna priča
Piše: Davor Novevski
Pobjedom 3:1 nad Rijekom Hajduk je prošlog tjedna osvojio Hrvatski nogometni kup, svoj sedmi ukupno. Posljednji sučev zvižduk bio je ujedno i signal za pravu erupciju oduševljenja i slavlje kakvo na našim stadionima nije viđeno vjerojatno nikada prije. Danima iza mogli su se po internetskim komentarima, ali i u nekim medijima, čitati i čuti posprdni komentari o tom slavlju koje je, po nekima, bilo neproporcionalno značaju naslova pobjednika Kupa. Takvi komentari nisu ništa drugo do li pokazatelj nerazumijevanja onoga što Hajduk jest i što posljednjih godina predstavlja svojim navijačima.
A splitski klub, ovakav kakav je danas, predstavlja tešku anomaliju, ne samo u hrvatskom nogometu, već i u hrvatskom društvu. Oduvijek se govorilo da je Hajduk „dite puka“, no prečesto je u ovih tridesetak godina to bila samo floskula, bez uporišta u stvarnosti. Prečesto se klub znao naći u šapama lokalne ili državne politike ili kojekakvih sumnjivih poduzetnika i menadžera čiji je isključivi interes bio profitirati (politički i financijski) u što kraćem roku.
I tek kad je klub u jednom trenu dotakao dno, mogao je početi rasti. Prepisivanje njemačkog odnosno španjolskog socios modela bio je svojevrsni povratak Hajduka svojim korijenima. I pokazatelj da se i u Hrvatskoj može drukčije. Da klub ne mora biti politički projekt, mafijaški bankomat ni tvornica za pranje novca već da može funkcionirati ustrojen na načelima demokratičnosti i transparentnosti. Prema kojima će se vodstvo birati na izborima, a ne u separeima, a poslovi dodjeljivati na natječaju, a ne uz kilo janjetine.
Nije stoga čudno što je takav Hajduk, buntovan i potpuno depolitiziran, često bio meta poruge onih koji su, ili interesno vezani uz strukture HNS -a, ili su jedostavno preglupi da shvate za što se ustvari navijači Hajduka bore. Pa se i danas posprdno spominju „japanke i jogurti“, kao da je sramota da klub prodaje svoj brend i od toga zarađuje, neovisan o milostinji raznih lokalnih šerifa ili inozemnih ulagača. Ili se spominju brojne promjene u rukovodstvu kluba, već tradicionalno nazvane „potresi na Poljudu“. Istina je pritom da je Hajduk mijenjao prečesto i previše naglo, ali demokracija i počiva na promjeni i svojevrsnoj krizi. Jedino su diktature uvijek stabilne i baš nikada nisu u krizi.
A taj Hajduk „u krizi“ i bez rezultata skupio je ove godine gotovo 75 000 članova, prodao desetke tisuća dresova, imao prosječnu posjećenost od preko 13 000 ljudi. Hajdukova dječja tribina često je bila popunjenija nego čitavi stadioni nekih naših europskih predstavnika.
Hajduk nije isti klub kao prije deset godina. I to je ono što je vrijedno i što budi optimizam. Osvajanje kupa pritom je samo rezultatska potvrda ispravnosti puta. Na kraju krajeva, Hajduk nikad nije bio samo nogometna priča.
Pročitajte još
PORAZ KOD LINCOLNA
HAJDUK PROPUSTIO VEĆ SAD OSIGURATI EUROPSKO PROLJEĆE
2. KOLO KONFERENCIJSKE LIGE
HAJDUK SLAVIO KOD THUNA
KAZNA ZBOG PONAŠANJA INTELEKTUALNE ELITE
HAJDUK PROTIV ST. TRUIDENA PRED PRAZNIM TRIBINAMA
NAKON NACISTIČKIH I USTAŠKIH ISPADA UZ UTAKMICU HAJDUKA I AJAXA
MILANOVIĆ: RIJEČI OSUDE VIŠE NISU DOVOLJNE
PRVO KOLO KONFERENCIJSKE LIGE: HAJDUK - AJAX 2:1
HAJDUK POBIJEDIO AJAX! TORCIDA NASTAVILA SRAMOTITI KLUB
NAKON TEŠKE BOLESTI U 67. GODINI ŽIVOTA






