„JESI LI GLEDAO NAJNOVIJU EMMANUELLU?”
Kino dvorane preokrenula je naopako, rijetki su se sjetili obljetnice njene smrti
Piše: dr. sc. Ivica Granić
Kvragu i ratovi, veći ili manji sukobi, incidenti, svađe, do vraga i političari i kritičari i pedagozi i demagozi današnjice! Naročito političari, jer oni nam kroje živote, na žalost na svoju sliku i priliku. A sve što smo lijepog proživjeli prijete da će nestati u trenutku, i to baš u trenutku kada oni to odluče. Kada će baš oni, moćno i važno igrajući bogove, pritisnuti neku crvenu pucu, i sve poslati kvragu.
Možda nam i mogu pokvariti budućnost, naravno, ona je u njihovim rukama, ali prošlost ne mogu. I neće. Barem neće meni, i mojoj generaciji, koja ipak ima neke sjećanja, a mozak nešto veći od veličine prosječne koke. Nesilice.
Jesen je kod nas vrijeme obljetnica. Mahom tužnih i teških, kojih se valja s pijetetom sjećati. No, ovdje nije riječ o takvim obljetnicama. Na primjer, osobno me jako iznenadilo kako je moguće da se skoro nitko nije sjetio jedne okrugle, desetogodišnje, za mene važne obljetnice, a riječ je o preranom odlasku velike filmske umjetnice, vrlo važne mojoj generaciji.
Naime, jednog 17. oktobarskog listopada otišla je umjetnica koja je mojoj generaciji donijela osjećaj bezgranične slobode na velikim platnima, nešto toliko veliko da zaslužuje kako bi baš nju, i to na cijeloj planeti, trebalo slaviti, i vječno ju spominjati. I to ne zbog moje generacije, nego zbog generacija koje odrastaju, jer će im, kada jednom prođe ova ukrajinsko – ruska frka, i još poneka, opet ostati samo prljava politika, korupcija, lopovluk i drugo što ide u korak s politikom.

Ukratko, nitko nije toliko utjecao na život moje generacije kao Sylvia Kristel. Ma kakav Tito, Bakarić ili Kardelj, kakav Mugabe, kakav Moubedienne, kakvi Castro, Carter ili Reagan, ma kakvi ku*ci palci, ma nitko ni blizu kao ona.
Ne postoji niti jedan od nas koji početkom osamdesetih, na ovaj ili onaj način, nije imao Emmanuellu u nekim svojim tajnim snovima. Žena prelijepog lica, krupnih očiju, kestenjaste kose, s oblinama, znali smo govoriti „kao od Meštrovića isklesanim”. I danas se sjećam s kolikom me konspiracijom moj prijatelj, danas pokojni, Goran jednom prilikom upitao: „Jesi li gledao najnoviju Emmanuellu?” To se tako tada pitalo, kao da je u pitanju ispovjedna ili najveća moguća vojna tajna na svijetu i okolici.
Nama koji smo imali ponešto dužu kosu, i koji smo se furali na Stonese, Zeppeline, Doorse, općenito na rock, Ameriku i Zapad, bilo je beskrajno smiješno koliko je taj celuloidni uradak bio šokantan za ondašnji komunistički režim, ali i za socijalističko filmsku publiku, koja je ostajala očarana pejzažima dalekog istoka i zgodne žene koja se u njima vješto snalazila. Dugo bi nam pred očima titrala mističnu privlačnost valjda Tajlanda ili Sumatre, pitaj Boga, i avanture mlade Emmanuelle, koja je zaustavljala dah, uglavnom, muške publike.
Orphée Productions
Socijalistički kritičari, nakon što su se malo sredili, odmah su požurili napraviti se pametnima i negdje nekako ukalupiti taj najnoviji kapitalističko – buržoaski uradak, pa smo doznali kako je u pitanju zapravo nekakav novi „soft pornić”, ponekad „hard” erotski, koji se nekako uspio probiti i u ove naše socijalističke kino dvorane. Mislilo se pritom na do tada jedini takav uradak na tržištu, na čuveno „Duboko grlo”, no međutim taj se prikazivao samo u dvoranama za „posebna ostvarenja”, u tada za nas dekadentnom i, osim Trsta i Ponte Rosa, najčešće nedostupnom Zapadu.
Sociološki gledano pojava Emmanuelle u našoj butizi bio je također i prvi znak da su Tito i partija obrali bostan, dok je mlađa generacija socijalističkih kadrova ipak shvatila, silom ili doista iskreno, kako se jugoslavenska omladina može izgrađivati i na drugi, širi način, čime je željezna ograda, nametnuta od strane rigidnih partijskih boljševika, ipak na neki način bila preskočena. Ipak se osjetilo da je bivša Jugoslavija, iako u sferi crvene boje istoka, ponešto drugačija, kao nekakav prostor u kojem su se stidljivo spojili dva totalno suprotstavljena svijeta, onaj Boga dolara, i onaj druga proletera udarnika.
A tko je zapravo bila Sylvia Kristel? Do tada, čak i nama koji smo se furali na Zapad, potpuno nepoznata nizozemska glumica prvi je uspjeh postigla na malom ekranu reklamirajući ženske higijenske potrepštine. Nakon što ju je lokalni nizozemski specijalni žiri proglasio najljepšim licem na europskom TV ekranu, uslijedila je iznenađujuća ponuda nepoznatih francuskih producenata, i to za glavnu ulogu u nisko budžetnom projektu namijenjenom ponajprije publici u malim „specijalnim dvoranama” za vruće filmove, u koje su ulaz imali samo punoljetni.

U početku se navodno jako dvoumila, na koncu čak i odbila ulogu. No, urbana legenda kaže kako ju je nagovorio poznati belgijski književnik, Hugo Claus, i to uvjerivši ju kako film, pazite sada, nikada neće privući pozornost njezine majke. Nekoliko godina kasnije Kristel se udala upravo za Clausa.
Koliko je sve skupa bilo nevjerojatno i na staklenim nogama, odnosno koliko su sami akteri vjerovali u uspjeh, najbolje kazuje odluka Sylvie Kristel da se za nekoliko tisuća dolara odrekne svih prava na komercijalni uspjeh filma. Koji je itekako uslijedio. Koja katastrofalna pogreška. A veličinu njezine pogreške najbolje ilustriraju brojke, koje navode kako je cijeli serijal tih vrućih slatkih tajlandskih avantura u narednim godinama privukao više od tristo milijuna gledatelja širom svijeta.

Zbog izuzetnih kadrova, jedinstvenog spoja bogatstva prirode, kao i ljepote tijela jedne žene, film „Emmanuelle” od 1974. godine, kao i svi njegovi nastavci koji su uslijedili do 1992. godine, probio je čvrstu konzervativnu barijeru koja je razdvajala porno i erotske filmove od klasičnih prikazivanih u, uvjetno rečeno, normalnim kinima. Nakon Sylvie Kristel ništa nije bilo kao prije, ljubavne scene na velikom platnu, kasnije na VHS-u, postajale su sve prirodnije i opuštenije, oslikavajući život upravo onakvim kakav i jeste.
Mogli bi biti zločesti pa kazati kako su, na sreću milijunske regionalne publike, desetljećima kasnije nešto slično pokušale naša Severina ili Suzana Mančić, no ipak su to bili samo neuspješni porno pokušaji, teški amaterizam prema Sylvinoj umjetnosti igranja.
Oni koji misle kako je „Emmanuelle” donijela promjene samo u našim mladim socijalističkim životima grdno se varaju. Naime, u Španjolskoj je zabilježeno kako su gledatelji, izbjegavajući cenzuru diktatora Franca, putovali u dvorane susjednih zemalja, postajući tako možda i prvi filmski turisti u Europi. Ili u Francuskoj gdje je film u početku bio zabranjen, a onda je privukao više od 20 milijuna gledatelja u kino dvorane. U Japanu je bilo naročito interesantno, naime tamo je zabilježeno kako su lijepu glumicu na platnu uglavnom pratile žene, koje su najžešće kadrove nagrađivale - velikim pljeskom. To je ocijenjeno najvećim feminističkim pomakom u to vrijeme u svijetu.

„Ide vrijeme, prođe rok, eto vraga skok na skok”, govori jedna stara mudrost. Naime, došle su devedesete, u naš sokak došao je i rat, godine su prolazile, ali Emmanuella nije izlazila iz mnogih sjećanja. Još pamtim šok nakon što mi je jedan prijatelj kazao kako je pročitao da je Sylvia duboko zaronila u pakao droge i alkohola. Nikako nisam mogao shvatiti da je ona, koja nam je željela uljepšati život svojim ulogama, sada tonula u propast i besmisao vlastitoga života. Srećom, uspjela se izvući, ali su godine ovisnosti sudbonosno utjecale na daljnji glumački put.
S obzirom kako se unaprijed odrekla svih komercijalnih prava njena je zvijezda blijedila, na koncu je uslijedilo i veliko materijalno siromaštvo. Milijuni su prolazili filmskim setovima i dvoranama, ali za nju su oni nestajali kao pijesak kroz prste. Nikada mi, to jest njena publika, nismo bili više šokirani nego onoga dana kada je jedan časopis objavio njezinu fotografiju na stanovitoj filmskih priredbi u Nizozemskoj. Na kojoj smo vidjeli propalu, mršavu ženu, izmučenog lica, ispod je pisalo Sylvia Kristel.
Potpuno sam siguran kako je nas većina pokušala izbrisati tu opskurnu sliku, koja je rušila sve uzdrhtale memorije iz mladosti. Nažalost, taj teški prizor tužno je oživio kada su mediji objavili kako je jedna od najzgodnijih, za mene i naj seksi, glumica svih vremena umrla od raka grla, i tako otišla u povijest, baš kao i kao Emmanuella naših tajnih snova. Preminula je jednog 17. oktobarskog listopada 2012. godine i sahranjena je tiho i skromno.
Pročitajte još
ARENA ZAGREB 5. SVIBNJA
JE LI OVO KONCERT GODINE? ERIC CLAPTON NAKON 48 GODINA U ZAGREBU
OBLJETNIČKI KONCERT
OVACIJE ZA MIRSA U LAZARETIMA
MILJENKO SURJAN
RUKE KOJE VIDE DRUGIMA NEVIDLJIVO: KAKO JE STOLAR IZ VELE LUKE U DRVU PRONAŠAO DUŠU, A U RIBLJOJ KOSTI JEDRENJAK
KORČULANSKI HONEY BADGER POTPISAO ZA CROATIA RECORDS I OBJAVIO SINGL
„MADE IN CHINA”, ALI KORČULANSKE KVALITETE
AZIJSKA GIGANTSKA BOGOMOLJKA
NA MLJETU UOČENA NOVA STRANA INVAZIVNA VRSTA
MORE I RIBOLOV






