KORACIMA I MOLITVOM ZA MIR:
DON HRVOJE KATUŠIĆ I VELOLUČKE TRKAČICE PRIDRUŽILI SE JELENI BARČOT NA ČETVRTOJ DIONICI HODOČAŠĆA OD PREVLAKE DO VUKOVARA
Piše: Anđela Šćepanović
Kada se maratonski koraci susretnu s dubokim porukama mira i ljudskosti, kilometre više ne mjerimo duljinom puta, nego dobrotom koju pokreću. Pothvat hrvatske skyrunning reprezentativke Jelene Barčot, koja na trkačkoj dionici od 844 kilometra spaja Prevlaku i Vukovar u sklopu akcije „Cesta ponosa, mira i ljubavi”, dobio je svoje posebno duhovno, sportsko i ljudsko poglavlje na dionici između Ploča i Makarske. Ondje su se Jeleni na putu pridružili župnik velolučke župe sv. Josipa, don Hrvoje Katušić, te nekoliko rekreativnih trkačica iz Vele Luke koje su svojom energijom i koracima pružile snažnu podršku ovom iznimnom pothvatu.
Istrčati 53 kilometra u jednom jedinom danu, bez prethodnog iskustva s tako ekstremnim dionicama, izazov je koji prelazi granice standardne fizičke pripreme. Priča don Hrvoja s ove dionice nije tek sportska crtica, nego duboko svjedočanstvo o tvrdoglavosti duha, pročišćenom sjećanju i konkretnim djelima solidarnosti.
OD ULOGE ZAŠTITNIKA DO UZAJAMNOG OSLONCA
Za don Hrvoja, kako sam iskreno priznaje, bio je to pothvat bez presedana. „Mislim da u životu nisam ukupno pretrčao toliko koliko sam pretrčao toga dana!”, ističe velolučki župnik. Na toj napornoj dionici Ploče – Makarska, uz podršku luških trkačica koje su udahnule dodatni duh zajedništva, prvih tridesetak kilometara prošlo je u dobrom ritmu, ali je nastavak donio teška fizička iskušenja.

„Prvih tridesetak kilometara još je nekako išlo, ali nakon toga postajalo je sve teže. Kukovi i koljena počeli su se kočiti pa je svaki kilometar bio sve teži”, opisuje don Hrvoje krizu kroz koju je prolazio. Snagu u tim najtežim trenucima nije crpio iz atletskih taktika, nego iz čiste odluke i unutarnjeg prkosa: „Snagu sam najviše crpio iz svoje upornosti i tvrdoglavosti. U jednom trenutku jednostavno sam odlučio da ću završiti tu dionicu, pa sam u glavi samo odbrojavao koliko je još ostalo, koliko smo kilometara prošli i koliko nas još dijeli od cilja.”
No najljepši dio ove kilometarske avanture leži u dirljivom preokretu uloga i uzajamnoj podršci među trkačima: „U početku sam ja više pazio na Jelenu, raspitivao se kako je i treba li joj što, a na kraju je ispalo da je ona ta koja brine o meni. Tako da joj u posljednjem dijelu dionice nisam bio od neke velike pomoći, osim što sam joj pravio društvo. Ali i to je, vjerujem, nešto značilo.”
MOLITVA U POKRETU UZ MIRISE BOROVA I MORA
Prolazak Makarskom rivijerom ponudio je trkačkoj grupi nesvakidašnji spoj prirodne ljepote i duhovnog fokusa. „Pratili su nas prekrasni vidici i mirisi mora i borova, tako da je i sam krajolik bio jedan od izvora ohrabrenja”, prisjeća se don Hrvoje. Razgovaralo se o Jeleninu pothvatu, Vukovaru, braniteljima i žrtvama Domovinskog rata, ali i o humanitarnoj dimenziji cijele ove priče.

Kako je umor rastao, glasni razgovori postupno su ustupali mjesto tišini i molitvi. U trenucima kada bi osjetili da im treba dodatno ohrabrenje, Jelena bi jednostavno upitala: „Hoćemo se pomoliti?”.
„I onda bismo izmolili jednu deseticu krunice. Mislim da smo tako tijekom puta molili sedam ili osam puta. Uz to smo se povremeno zaustavljali i na pojedinim mjestima pomolili za poginule”, svjedoči velolučki župnik o ovoj specifičnoj „molitvi u pokretu” koja je spajala fizički napor s duhovnom posvetom žrtvama.
PROČIŠĆENO SJEĆANJE: OD TRAUME DO GRADNJE MIRA
U svojoj objavi nakon istrčane dionice don Hrvoje je iznio snažnu misao koja predstavlja samu srž ove mirovne inicijative — sjećanje na žrtve Domovinskog rata i stradalu vukovarsku djecu ne smije biti izvor novih podjela, nego poticaj za izgradnju mira.
Tumačeći kako u današnjem društvu praktično živjeti tu poruku, don Hrvoje naglašava važnost koncepta „pročišćenog sjećanja”:
„Mislim da je sjećanje iznimno važno, ali ono mora biti pročišćeno sjećanje. Ne sjećanje koje nas uvijek iznova vraća samo u traumu, bol i sukob, nego sjećanje iz kojeg crpimo snagu i motivaciju za život danas. To ne znači zaboraviti ono što se dogodilo, umanjiti žrtvu ili zanemariti istinu, nego ne dopustiti da nas prošlo zlo zarobi. Ja duboko vjerujem da je poginulima, sada u jednoj uskrsnoj perspektivi, najveća želja da mi danas živimo u ljubavi, miru i radosti. Da činimo sve što možemo kako se ratovi i stradanja više nikada ne bi ponovili.”
Dodaje kako se istinsko poštovanje prema žrtvama danas dokazuje zalaganjem za mir koje počinje na osobnoj i lokalnoj razini: „U načinu na koji govorimo o drugima, u komentarima na društvenim mrežama, u odnosu prema ljudima koji drukčije misle ili pripadaju drugom narodu. Posebno je važno ne nasjedati na različita huškanja, na pokušaje da nas se ponovno dijeli i međusobno suprotstavlja.”
MALE KAPI KOJE STVARAJU KIŠU MIRA
Pothvat na dionici Ploče – Makarska don Hrvoje je uvrstio u međunarodnu inicijativu Peaceful Rain, nastalu unutar Mediteranskog saveza za mir na teološkim susretima u Lovranu. Ta inicijativa okuplja predstavnike različitih vjerskih zajednica — riječkog nadbiskupa Mata Uzinića, mitropolita Grigorija Durića i muftiju Aziza Hasanovića — šaljući jasnu poruku da vjerske zajednice moraju biti predvodnici mirotvorstva.
Posebno je upečatljiva deseta obveza Saveza koja potiče da se barem jednom godišnje učini nešto konkretno za mir:
„O miru je lako govoriti, ali mir treba živjeti. On nastaje u konkretnim odnosima, susretima i djelima. Ponekad je to razgovor s nekim s kim se ne slažemo, ponekad pomoć čovjeku u potrebi, zajednička molitva, humanitarna akcija ili sportski pothvat poput ovoga Jelenina. Zato sam rado svoju dionicu od 53 kilometra uključio među akcije ove inicijative Peaceful Rain. Svatko može učiniti nešto, dati svoju malu kap. A upravo od tih malih kapi nastaje kiša mira.”

Ova vizija izravno se prepliće s radom humanitarne udruge Duga iz Vukovara, kojoj su namijenjena prikupljena sredstva. Udruga pomaže svakome u potrebi bez obzira na vjeru ili nacionalnost. Don Hrvoje ističe koliko je to presudno za iscjeljenje narušenih odnosa:
„Kada je čovjek u potrebi, prvo trebamo vidjeti čovjeka, a ne njegovu nacionalnost ili vjeru. Mislim da to ima posebno značenje upravo u Vukovaru… Kada nekome pomognete, kada pokažete da vam je važna njegova potreba, tada gradite drukčije društvo. Društvo u kojem se ljudi ne promatraju kroz podjele iz prošlosti, nego kao susjedi, sugrađani i ljudi koji dijele iste životne brige i nade.”
ODJEK U ŽUPI I POZIV SVIMA NAMA
Zajednički pothvat Jelene Barčot, don Hrvoja Katušića i velolučkih trkačica izazvao je snažan odjek u Veloj Luci. Ljudi zaustavljaju don Hrvoja u prolazu, pitajući kako je bilo, bole li nakon tako velikog napora: „Osjeća se da je ljudima drago što sam se uključio u Jelenin pothvat i na taj način joj pružio podršku. Nadam se da će Jelenin pothvat potaknuti mnoge na solidarnost, da svojim, makar i malim, novčanim prilogom pomognu humanitarnoj udruzi Duga u Vukovaru.”

Dok Jelena nastavlja svoj trkački put prema Vukovaru, gdje se njezin dolazak očekuje 17. studenoga, don Hrvoje joj upućuje riječi pune ohrabrenja:
„Dragoj Jeleni prije svega želim poručiti da je ovo što je pokrenula već sada puno veće nego što je možda i sama sanjala kada se odlučila na taj pothvat. To se pokazalo već od prvoga dana, kroz brojne ljude koji su se uključili, koji je prate, ohrabruju i na različite načine podupiru. Zato bih joj rekao da bude ponosna na sve što je dosad učinila. Da hrabro nastavi dalje. Neka ide koliko može, koliko je srce nosi i koliko joj tijelo dopusti. Važno je da ne zaboravi da je već uspjela i već učinila nešto vrijedno i veliko.”
A za sve nas koji ovaj humanitarni i mirovni put pratimo iz svojih domova i s obale, don Hrvoje ostavlja poruku koja poziva na konkretno djelovanje: „Svima nama koji je pratimo želio bih poručiti da ne ostanemo samo promatrači. Neka nam njezin put, njezina upornost, pa i žrtva koju podnosi, budu poticaj za veće zajedništvo i solidarnost. Posebno bih volio da nas ovaj pothvat potakne na jedno pročišćeno promišljanje o žrtvama Domovinskog rata. Što više prepoznajemo veličinu žrtve koju su mnogi podnijeli, to odlučnije trebamo birati mir, zajedništvo i ljubav kao vrijednosti za koje se danas želimo zalagati. Jelena je svoj pothvat nazvala 'Cestom ponosa, mira i ljubavi' . Mislim da je u tome sadržana najljepša poruka cijele ove priče: da budemo ponosni na našu Jelenu, na sve one koji su podnijeli i podnose žrtvu za našu domovinu, ali i na svako dobro koje danas uspijevamo zajedno učiniti. Da među nama bude što više ljubavi i da svi zajedno, svatko na svoj način, gradimo što više mira.”
don hrvoje katušićjelena barčot
Pročitajte još
SUZE RADOSNICE, PJESMA I PONOS NAKON 18 DANA TRČANJA DO VUKOVARA
EMOTIVAN DOČEK JELENE BARČOT U VELOJ LUCI
ULTRAMARATON OD PREVLAKE DO GRADA HEROJA
NAKON 960 PRETRČANIH KILOMETARA JELENA BARČOT STIGLA U VUKOVAR
LUŠKA ĆE TRČATI OD PREVLAKE DO VUKOVARA
CESTOM PONOSA, MIRA I LJUBAVI: VELIKI HODOČASNIČKI I HUMANITARNI POTHVAT JELENE BARČOT
PROMJENE U DUBROVAČKOJ BISKUPIJI
Dosadašnji rektor crkve sv. Vlaha odlazi u Vela Luku gdje preuzima župu sv. Josipa
PRONAĆI KROV NAD GLAVOM NIJE PROBLEM SAMO U HRVATSKOJ
ŠTO EUROPSKE ZEMLJE PODUZIMAJU ZBOG KRIZE STANOVANJA
JEDNOSTAVNO – TO NIJE NORMALNO






