Na sadržaj

KUZMA DANKO ŽUVELA KOSOR, DOBITNIK NAGRADE ZA ŽIVOTNO DJELO – GOLUBICE OPĆINE VELA LUKA

DI GOD SAM IŠA REKA SAM DA SAM IZ VELE LUKE I NIKAD ME NIKO NI PITA DI JE TO, SVI SU ZNALI DI JE LUKA...

S juga

8 min čitanja
KUZMA DANKO ŽUVELA KOSOR
KUZMA DANKO ŽUVELA KOSOR / FOTO: ANĐELA ŠĆEPANOVIĆ

Piše:

U Veloj Luci postoje ljudi čiji je život toliko duboko isprepleten s mjestom da je teško povući granicu gdje završava njihova osobna priča, a gdje počinje priča zajednice. Jedan od takvih je Kuzma Danko Žuvela Kosor, ovogodišnji dobitnik Nagrade za životno djelo – Golubice Općine Vela Luka.

Rođen 27. rujna 1951. godine u Veloj Luci, Danko je tijekom više desetljeća djelovanja ostavio dubok trag u kulturnom, sportskom i društvenom životu mjesta. Pisao je, režirao, trenirao, organizirao manifestacije, poticao ljude na zajedništvo i čuvao lokalne običaje. Sve to, kako sam kaže, iz jednostavnog razloga – jer voli svoju valu.

- Ja sam cili život dava Luci i čejadima ono što mislim da je najboje, nikad se nisam osvrća. Bi sam usud po svitu od rta Dobre nade u Južnoj Africi do Danske. Bi sam u bivšoj Jugoslaviji i po Hrvatskoj. Di god sam iša reka sam da sam iz Vele Luke i nikad me niko ni pita di je to, svi su znali di je Luka zbog Olivera Dragojevića, Jasne Zlokić, klapskog pjevanja. S tim sam toliko ponosan da san se ispuni. - govori mirno o ljubavi prema svojoj vali.

PISANJE KOJE JE POČELO IZ JEDNE SLABOSTI

Njegov put prema pisanju započeo je gotovo slučajno – zbog jedne školske poteškoće. U sedmom razredu imao je slabu dikciju. Profesor Mario Kalčić savjetovao mu je da počne više čitati. Danko je taj savjet shvatio ozbiljno.

- U sedmi razred pročita sam 50 knjiga. I tih 50 knjiga ostalo mi je za cili život. - kaže.

Nakon toga stigao je novi poticaj – komedije Ive Cetinića Parona su ga potakle na pisanje. Gledajući kako se luški život može pretvoriti u kazalište, pomislio je zašto ne bi i on pokušao.

Inspiraciju nije morao tražiti daleko.

- Vidi sam jedan luški detalj koji ne umire – greda ispod češvine di su sedili starci. Oni su tu gredu zvali ‘ražanj smrti’. Jedan po jedan, gotovo je… Ja sam ih stalno sluša, snima u glavi. – govori Danko.
U tim razgovorima, svakodnevnim šalama i životnim situacijama, rodila se njegova prva komedija „Jedan dan na ražnju”. Pisao je, kaže, za ljude koje je poznavao.

- Točno sam zna kako će ko izgovorit koju rečenicu. Pišeš po glumcu. – objašnjava svoj stil.

Predstave su ubrzo počele osvajati publiku i žirije na festivalima hrvatskih kazališnih amatera. Komedije poput „Da col!” i „Žila” igrale su u Veloj Luci, ali i na brojnim festivalima.

Posebno mjesto u njegovu stvaralaštvu zauzima komedija „Žila”, napisana 2000. godine, čija je premijera održana 2001. u sklopu Dana Općine Vela Luka. Predstava je igrana i u Dubrovniku te na Visu, a objavljena je i u zborniku drama autorice Zdenke Đerđ.

- To je moj najveći uspjeh u pisanju. - priznaje.

Danko je napisao i više od 50 pjesama te desetak novela o starom luškom životu. Njegovi tekstovi objavljivani su u „Luškom libru”, godišnjaku posvećenom povijesti i kulturnoj baštini mjesta, kao i u knjizi „Fižul” te „Listu za Lučane u svitu”.

Sve što piše, kaže, ima isti izvor.

- Sve su to sličice iz Vele Luke.

BORBA ZA LUŠKI GOVOR

Posebno mu je važno očuvanje lokalnog govora.

- Gubimo govor. I ja ga gubim. – iskreno će.

- Zub vremena je učini dosta da pomišaš koju rič. – veli.

U svojoj najnovijoj komediji „Ribarske kvalifikacije”, zato naglašava razliku između književnog jezika i luškog govora. U predstavi se nalaze likovi koji igraju inspektore iz Zagreba te govore književni i kajkavski, dok luški ribari ostaju vjerni svom govoru.

- Uteče i meni, napišem ‘dolazu’ umisto ‘dohodu’. - kaže Danko.

KAZALIŠTE KOJE SE PAMTI

Jedno od posebno važnih iskustava u njegovu radu bila je režija komedije „Kušin” Emilije i Izvora Oreba, koja je izvedena na pozornici zagrebačkog kazališta Komedija.

- To je najvridnije što smo u sto godina dramskih amatera dali na daskama. – govori.

Sudjelovanje na festivalima dramskih amatera za njega je bilo velika škola. Na tim su festivalima predstave ocjenjivali vrhunski kazališni stručnjaci i redatelji koji nisu štedjeli kritike.

- Znali su ti reć: ‘Što si doša kad si za ništa’. Ali tu se nauči ono što nikad ne bi nauči iz knjige.

TRTAJUN I POKLADNI OBIČAJI

Osim kazališta, Danko je dao velik doprinos očuvanju pokladnih običaja u Veloj Luci. Bio je jedan od osnivača i prvi predsjednik udruge Trtajun, formalno osnovane 1996. godine. Ideja je bila jednostavna – sačuvati maškaranje kao važan dio identiteta mjesta.

- Pokladni običaji su dil povijesti Luke. - kaže.

Prisjeća se vremena kada su maškarade bile događaj koji je uključivao cijelo mjesto.

kuzma danko zuvela supruga 150326

- Kad smo se oženili, žena Svjetlana i ja uvik smo težili maškaradi koja još nije viđena.

Danas, kaže, toga ima sve manje.

- Mladi se žele poistovjetit s cilin svitom, a zaboravili su odakle su.

Pokušala sam opravdati mlade jer u današnjem užurbanom životu imaju sve manje vremena za uključivanje u takve aktivnosti, ali Danko odgovara...

- Problem je komuniciranje, televizija nas je udaljila jedne od drugih. Prin se kantalo u kominu, pričali su se vicevi , štosevi, ali ni bilo televizije. Onda je došla televizija u kući, to je bi oltar, najboje misto.

VEČER BABE I DIDE

Jedan od njegovih najvećih organizacijskih pothvata bila je manifestacija „Večer babe i dide”, održana 2007. godine. Ideja je nastala iz dječje fascinacije Velom i malom spiljom i pričama koje su se prenosile generacijama. Manifestacija je uključivala scenski prikaz legende o babi i didu, uz posebnu scenografiju, kostime i svjetlosne efekte. U pripremu su bili uključeni brojni mještani.

- Podilili smo se u grupe, svako je ima svoj zadatak. Svitla u mistu su se ugasila, na Maloj rivi smo imali veliku pećinu koju je učini Mario Maričić Kiže. – ispričao je Danko.

Posjećenost je bila velika, a događaj je ostao duboko urezan u kolektivnom sjećanju mjesta.

- Baba i dida su mi spomen cilega rada. - kaže.

NOGOMET – ŠKOLA ŽIVOTA

Uz kulturu, Danko je velik dio života posvetio sportu. Kao igrač, trener i sportski djelatnik bio je vezan uz NK Hajduk 1932. Najviše je volio raditi s mladima.

- Kao trener sam ima strahovitu sriću, sve se poklopilo. Ima sam cili razred talentiran za balun. To se dogodi jedan put u 50 godišć.
Igračima je nastojao prenijeti više od same igre.

- Sportski duh. Da znaju poštivat protivnika, da se ponašaju kako sportaši.

Jedna utakmica posebno mu je ostala u sjećanju – ona u kojoj je Hajduk pobijedio blatskog Zmaja 2:1 te osvojio prvo mjesto u Županiji.

- Kad je završilo, ćapa sam kapetana Dina Tabaina Koku i trča s njim cili krug oko igrališta.

ENERGIJA KOJA SE NE GUBI

Danko je sudjelovao i u organizaciji Međunarodne znanstveno - stručne konferencije MATRIB u Veloj Luci koja se kontinuirano održava svake godine, s naglaskom na područja materijala, tribologije i recikliranja. A za to je dobio i zahvalnicu Hrvatskog društva za materijale i tribologiju. Smatra da su događanja kao MATRIB za Velu Luku jako važna, ali unatoč podršci svih dosadašnjih načelnika i sadašnje načelnice pitanje je koliko se taj skup u Veloj Luci primio,

Mislim da se MATRIB u Luci moga iskoristit više. - kaže.

Dok razgovaramo, Danko pokazuje fotografiju svog imanja – kuće i okoliša koje je gradio u kamenu. U tom prostoru, složenom kamen po kamen, vidi se ista energija I entuzijazam koju je ulagao u sve što je radio i za društveni život Vele Luke. I danas, u osmom desetljeću života, kamen je I dalje u njegovim rukama te neumorno stvara.

kuzma danko zuvela tekst1 150326

- Ne znam kako bi se probudi bez kamena i mora.

Kad govori o djetinjstvu u Veloj Luci, lice mu se razvedri.

- Jadno lipo. – kratko će i ipak slikovito.

Ulica je bila puna djece. Igralo se, čekalo red za igru, radile su se nestašluci pa je tako ispričao i kako su znali „susjedu tetu Tonu zaklopit u kuću, a ona je morala cijeli dan čekat muža dok ne dođe i otključa je”.

- Ništa nismo imali, a imali smo sve. - opisuje djetinstvo stihovima pjesme Dinka Dominika Vlašića.

Prisjeća se i jedne zgode iz djetinjstva kada je na novogodišnjoj igri osvojio sav novac od prijatelja.

- Došli su svi s materama da vratin solde. A moja mater uzela bursu na mrižu s cvitićima i po nogama mi s nju…

I tako je morao svima vratit svoj osvojen novac u dječjoj igri plunge. Takve priče, kaže, činile su život.

NAGRADA KOJA DOLAZI IZ SRCA

Primiti nagradu za životno djelo iz vlastitog mjesta za njega ima posebno značenje. Kad pogleda unatrag, nema žaljenja.

- Kad bi ponovi opet život, izabra bi isti put, jer kad se spojiš s moru, kamenu i s ovu prirodu, mora bit veliki razlog da bi ja ovo napusti..

Najviše ga brine odnos mladih prema nasljeđu mjesta.

- Dida i baba, otac i mati prodaju djedovinu. Ostat ćemo na golo.

Ipak, vjeruje da će uvijek postojati ljudi koji će voljeti ovu valu, način života more i kamen.

- Uvik će ostat jedan dil čejadi koji će volit ove prostore.

Smatra da je danas teško doprijeti do mladih jer svatko gleda u svoj mobitel i nema međusobnog razgovora.

JEDNA REČENICA ZA CIJELI ŽIVOT

Na kraju razgovora postavljam mu jednostavno pitanje: može li u jednoj rečenici reći što za njega znači Vela Luka? Ne razmišlja dugo.

- Napisa san u jednoj pjesmi: ‘Dobro ti jutro Vela Luko, dobro jutro najdraža valo, dobro jutro ljubavnice moja.’

Zastane, pa dodaje...

- Ja bez Luke ne bi moga funkcionirat.

I možda upravo u toj rečenici leži razlog zbog kojeg je Kuzma Danko Žuvela Kosor dobio nagradu za životno djelo. Jer njegov život – u kazalištu, sportu, običajima i kamenu – zapravo je bio samo jedan dugi pokušaj da svojoj vali, svojoj ljubavnici kaže: „Dobro jutro.”

Podijeli:

golubica vela lukakuzma danko žuvela kosornagrada za životno djelovela luka

Pročitajte još