Na sadržaj

GOST KOMENTATOR: NIKOLA DUPER

Nema više klasičnih političkih progona, ali se zato djeluje na tuđe živote i sudbine

Global

3 min čitanja
Nikola Duper
Nikola Duper / FOTO: Fotografija iz osobne arhive

Već se desetljećima pitamo što nam se to događa. Barem neki od nas. Anestezija mozga floskulom „imamo Hrvatsku” već duže vrijeme ne djeluje pa su i izljevi nezadovoljstva, a ponekad i bijesa, sve češći i snažniji.

Piše gost komentator: Nikola Duper (vijećnik Skupštine dubrovačko – neretvanske, Srđ je Grad)

Oni koji su dio života žrtvovali da bi živjeli u normalnoj demokratskoj zemlji, gdje institucije sustava osiguravaju socijalnu pravednost i građansku jednakost, osjećaju se prevarenima. Starija populacija sve češće radi usporedbe s Jugoslavijom, a „omiljenost” današnjih vodećih političara uspijeva rehabilitirati Tita i kod onih koji su ga donedavno prezirali. Mlađi su puno pragmatičniji pa jednostavno promijene životnu sredinu dok popisi stanovništva svjedoče dramatičnu stvarnost koja je, i bez loše politike, dovoljno zabrinjavajuća.

Što nam se događa?

Od 1990. naovamo učvrstila se jedna pogubna konstanta u hrvatskom političko-društvenom životu. Naime, nije poželjno javno iznositi vlastite ideje, naročito ako su te ideje u suprotnosti sa stavovima vladajuće stranke (bilo koje orijentacije). Tko je kritičan i neovisan uglavnom snosi posljedice, ponekad on/ona osobno, a ponekad i članovi njegove/njezine obitelji. Ta je spoznaja dovela do prihvaćanja činjenice da je najbolje šutati i baviti se svojim poslovima.

Povijesno nasljeđe, koje nije nikada vodilo prema razvoju pluralističkog demokratskoga ustroja, samo je pripomoglo da jedna ogromna većina građana samo fatalistički prihvati status quo: „ne bodi se s rogatim”, „tko jači taj tlači”, „ne zamjeraj se, može ti trebati”, „mene politika ne zanima” itd.

U konačnici to je stvorilo dva velika problema:
- na individualnoj razini, među građanima vlada strah, nesigurnost, nepovjerenje u institucije koje bi, u teoriji, trebale biti na službi cjelokupnoj zajednici, i osjećaj besperspektivnosti. Mlađi se ljudi, upravo iz tog razloga, a ne zbog malih plaća, masovno iseljavaju.

- u društvu, pogotovo u profesionalnoj politici, profilirali su se karijeristi, osobe koje nemaju kritičan stav prema društvenim pojavama i procesima, budući da se penju na hijerarhijskoj ljestvici sudjelujući u istim procesima koje bi trebali mijenjati. Tako je došlo do potpunog urušavanja kvalitete politike te mogućnosti i najmanjeg društvenog napretka.

Na razini cjelokupnog društva dogodila se jasna polarizacija između s jedne strane onih koji će poslušno saviti kralježnicu i bez prigovora izvršavati naredbe nadređenih u društvenom i političkom životu i, s druge strane, onih malobrojnih koji će po svaku cijenu ipak pokušati zadržati slobodu misli, riječi i društvenog djelovanja. Budući da su potonji u ogromnoj manjini, većina će ih sustavno obilježavati kao čudake, neprilagođene, buntovnike bez razloga i sl., ponajviše iz potrebe stvaranja alibija vlastitog političko društvenog kukavičluka.

Mislim da svakim danom postaje sve hitnije javno djelovati na način da se aktivira svijest o značaju slobode riječi. Samo tako možemo očekivati pozitivan razvoj politike kroz uključivanje većeg broja ljudi. Ne postoji alternativni mehanizam kako osloboditi bolju budućnost iz zatočeništva nasilnog, servilnog, korumpiranog i diletantskog politikantstva.

Nema više klasičnih i eksplicitnih političkih progona, ali se zato djeluje na tuđe živote i sudbine. S jedne strane, građani koji nisu „podobni”, odnosno oni bez partijske knjižice, teško će se zaposliti. S druge, ako treba, „našima“ će se izmisliti ili srediti „posao” i time regrutirati još jednog vjernog „vojnika” i „zadužiti“ čitava obitelj za sljedeće izbore. Zahvalni „vojnici partije“, uz već čuveno pokojno glasačko tijelo, čine možda nepremostivu barijeru stvarnoj demokraciji i uistinu slobodnim izborima.

Nasilje bilo koje vrste pa tako i ono političko i institucionalno, nije nikada donijelo ništa dobro ni žrtvama nasilja ni nasilnicima. Gomilajući bijes se ne može artikulirati kroz legitimnu političku aktivnost ili javno iskazano nezadovoljstvo. Politički angažman na „pogrešnoj“ strani i sloboda riječi su luksuz koji si baš svatko ne može priuštiti. Koliko su solidne stijenke te komore pod sve većim pritiskom nezadovoljstva, nitko ne zna. Ostaje nam samo nada da će normalizacija tlaka doći isključivo kroz političke procese.

Podijeli:

gost komentatornikola duper

Pročitajte još