Na sadržaj

MLADA LUŠKA VIOLINISTICA KAŽE KAKO POSEBNO MJESTO U NJEZINOJ KARIJERI ZAUZIMAJU NJENI PRVI UZORI, RENATA PRIZMIĆ LINARIĆ I DARKO LINARIĆ

MERI ANASTASOV, OD VELE LUKE DO MUSIKVEREINA S DUBROVAČKIM SIMFONIJSKIM ORKESTROM

Espresso

6 min čitanja
MERI ANASTASOV
MERI ANASTASOV / FOTO: ANĐELA ŠĆEPANOVIĆ

Piše:

Kada je objavljeno da je Dubrovački simfonijski orkestar dobio novo, mlado lice – violinisticu Meri Anastasov s Korčule – mnogi su se s ponosom prisjetili djevojčice koja je svoje prve koncerte održavala pred domaćom publikom. Danas, ta ista djevojčica stoji na velikim pozornicama i svira u orkestru o kojem je nekada samo sanjala.

Meri svoju glazbenu priču započinje u Veloj Luci, mjestu koje, kako sama kaže, „u zraku nosi muzikalnost“. Sjeća se uzbuđenja koje je vladalo među djecom kada je otvorena glazbena škola – razgovora na malim odmorima o tome koji će instrument upisati i nestrpljenja da započne jedno novo poglavlje. Za nju je to razdoblje bilo ispunjeno vježbanjem, druženjima i putovanjima, ali prije svega osjećajem radosti koji je i danas prati.

I danas, priznaje, u sebi nosi onu istu djevojčicu koja uzbuđeno nosi violinu i raduje se svakom novom programu i koncertu. Bez obzira gdje nastupala, uvijek ima osjećaj da će se nakon svega vratiti kući – u svoju Luku.

Ljubav prema violini rodila se gotovo trenutačno. Zvuk instrumenta ju je očarao već pri prvom susretu, a kada ju je prvi put uzela u ruke, više je nije ispuštala. Glazba je vrlo brzo postala više od hobija – bila je svakodnevica, igra i istraživanje. Kod kuće je sama učila svirati gitaru, promatrala druge kako sviraju klavir i koristila svaku priliku da zasvira na slobodnom instrumentu u školi. Svaki instrument koji bi joj došao pod ruke postajao je nova avantura.

Ipak, jedan trenutak posebno je obilježio njezin put – prva proba za koncert uz pratnju Dubrovačkog simfonijskog orkestra. Susret sa „živim“ orkestrom, velikim brojem instrumenata i moćnim zvukom ostavio je snažan dojam. Tada je, kaže, sama sebi jasno rekla: „To je to, tu ću i ja pripadati.“ Od tog trenutka motivacija za vježbanje rasla je sa svakim novim koncertom koji je slušala.

meri anastasov 260426 1

Velolučko okruženje, podrška obitelji, profesora i susjeda, imalo je veliku ulogu u njezinu razvoju. Kao dio prve generacije glazbene škole, od samih početaka bila je okružena ohrabrenjem. Zvukovi različitih instrumenata počeli su ispunjavati školske hodnike, a glazba je postala važan dio svakodnevice. Ta zajednička energija, kaže, bila je neprocjenjiva.

Posebno mjesto u njezinu sjećanju zauzimaju prvi uzori. Među njima je njezina profesorica Renata Prizmić Linarić i njen suprug Darko Linarić, također violinist. Renati će uvijek biti zahvalna jer upravo joj je ona usadila ljubav prema glazbi. Uzori su joj bili i brojni svjetski violinisti koje je slušala i proučavala. Fascinirala ju je virtuoznost Davida Garretta i njegov spoj klasične, pop i rock glazbe, dok su je interpretacije velikih violinista kao što su Janine Jansen,Hillary Hahn, Itzak Perlman dodatno oblikovale i inspirirale da pronađe vlastiti glazbeni izraz.

Nakon osnovne škole njezin je put vodio u Dubrovnik, u Umjetničku školu Luke Sorkočevića u klasi profesorice Anis Končić, gdje je nastavila usavršavati tehniku i graditi ozbiljniji repertoar. Srednjoškolski dani bili su zahtjevni – programi su postajali sve složeniji, a vježbanje intenzivnije. No uz podršku profesorice i mnogo rada, trud se vraćao kroz uspjehe na natjecanjima i koncertima.

meri anastasov 260426 2

„Imala sam izvrsnu profesoricu Anis Končić koja me vodila kroz srednju školu i pripremala za Muzičku akademiju što je jako težak zadatak.“ – kazala je Meri te dodala: „Beskrajno sam zahvalna što sam imala takvu profesoricu, koja je osim izuzetnog pedagoga, u trenucima kada je trebalo bila i drugi roditelj.“

Sljedeća velika postaja bila je Glazbena akademija u Zagrebu u klasi profesora Martina Draušnika, razdoblje koje opisuje kao jedno od najvažnijih u svom profesionalnom razvoju. Akademija joj je, kako kaže, pokazala koliko prostora za napredak uvijek postoji. Susret s ozbiljnim simfonijskim repertoarom i intenzivan rad oblikovali su je kao glazbenicu, ali i kao osobu.

„Znanje koje dobijemo od profesora u pet godina je ono koje nas formira kao glazbenike. Kasnije možemo razvijati i svoj stil ali ćemo uvijek imati na umu smjernice koje smo dobili od profesora. Ponosna sam što sam bila dio klase moga profesora i zahvalna sam mu na svom znanju i savjetima koje sam dobila i koje će me pratiti kroz život“ - govori Meri o trenutcima ključnim za svoj profesionalni razvoj.

Usklađivanje školskih obveza i svakodnevnog vježbanja nije bilo jednostavno. Bilo je trenutaka kada je disciplina bila jedini put naprijed, ali upravo su ti izazovi, priznaje, pomogli izgraditi karakter i snagu potrebnu za profesionalni put.

Iako nikada nije sumnjala u svoj izbor, suočila se s jednim od najtežih izazova za svakog glazbenika – problemima s rukama. Strah koji takve situacije donose bio je stvaran, no uz liječenje, oporavak i uvođenje sporta u svakodnevicu uspjela je prevladati poteškoće i nastaviti dalje.

Na svom putu nastupala je na mnogim pozornicama, ali jedan nastup posebno joj je ostao u sjećanju – koncert u Zlatnoj dvorani Musikvereina u Beču. Bio je to njezin prvi koncert izvan Hrvatske kao članice Dubrovačkog simfonijskog orkestra, trenutak koji je nosio posebnu težinu i simboliku. Stati na pozornicu jedne od najpoznatijih koncertnih dvorana na svijetu za nju je bio osjećaj koji se teško opisuje riječima.

Put do stalnog mjesta u orkestru nije bio jednostavan. Audicije su zahtjevne i stresne, s više krugova kroz koje prolaze samo najbolji. Prvi krug često se odvija iza paravana, kako bi ocjenjivanje bilo potpuno objektivno. Upravo je na takvoj audiciji Meri pokazala svoje znanje i talent te postala stalna članica Dubrovačkog simfonijskog orkestra.

Ponosna je i sretna zbog ulaska u Orkestar. Orkestar opisuje kao zajednicu vrhunskih glazbenika u kojoj vlada kolegijalna atmosfera i u kojoj se svakodnevno uči. Okružena kolegama iz različitih zemalja, ima priliku širiti svoje vidike i dalje napredovati.

„Presretna sam. Za rad u orkestru potrebno je puno godina rada, odricanja i usavršavanja ali kad jednom položiš audiciju i zaposliš se, shvatiš da se sve isplatilo. To mi je profesor često spominjao tijekom studija.“ - kazala je Meri.

Za sebe kaže da je „srčani svirač“ – osoba koja emocije često lakše izražava kroz instrument nego riječima. Publika, tvrdi, to prepoznaje i upravo ta povezanost s publikom daje smisao svakom nastupu.

Unatoč velikom uspjehu, ne smatra da je zapošljavanje u orkestru krajnji cilj. Naprotiv, vjeruje da je to tek početak novog razdoblja u kojem se talent treba dodatno brusiti. Već planira sudjelovati na majstorskim tečajevima, pripremati nove programe i nastupe, a posebno je raduje ideja da jedan od svojih budućih recitala održi upravo u Veloj Luci.

Jer, bez obzira na velike dvorane i međunarodne nastupe, povratak kući za nju ima posebno značenje.
Meri danas kaže da živi svoj san – radi posao koji voli i stalno traži nove ciljeve. Svjesna je da uspjeh dolazi uz mnogo rada, discipline i odricanja, ali i uz vjeru u vlastite snove.
A mladima iz manjih sredina, koji možda tek razmišljaju o svom putu, poručuje jednostavno i iskreno: Vjerujte u svoje snove, vježbajte i ne odustajte kada postane teško. Jer upravo u tim teškim trenucima, kaže, stvara se snaga koja kasnije donosi najljepše plodove.

Ova priča je podsjetnik da se i iz jednog malog mjesta kao što je Vela Luka mogu roditi velike priče – one koje započnu u školskim učionicama, a nastave se na pozornicama svijeta, vođene strašću, radom i ljubavlju. Meri Anastasov je dokaz da san jedne male djevojčice itekako može postati stvarnost.

Podijeli:

dubrovački simfonijski orkestardubrovnikmeri anastasovvela luka

Pročitajte još