Na sadržaj

POVIJEST JUGA U SLICI I RAZGLEDNICI

Ljubavno šifrirana konverzacija na relaciji Metković - Split

Espresso

4 min čitanja
FOTO: Vlasništvo dopisnice: Nikša Margeta

Piše:

U knjizi Zlatno doba razglednice 1966. godine Ado Kyron piše: „Pišući o osobnim stvarima, no znajući svjesno ili nesvjesno da ih svatko može čitati, dajemo sebi važnost time što izlazimo iz anonimnosti, na stanovit način objavljujemo svoje misli. Tome bi se mogla dodati i neka vrsta ekshibicionizma: onaj tko voli ili mrzi, ima potrebu da pred svijetom obznani svoja čuvstva.“

A propos takvoj konstataciji, vođeni slijedom ispisane poruke na trećini praznog prostora s aversa razglednice na kojoj se prostor ciljano ostavljao za kratki pozdravni sadržaj, pronalazimo oduška za maštu ali i djelomično komičnu, nadasve simpatičnu, i prvenstveno romantičnu situaciju u slučaju ove naše poruke gdje jedna (očito) zabrinuta djevojka piše svome dragome u Split (s reversa na adresiranom polju stoji „Odličnom mladiću Ermanu Bogić u Spljetu“) šaljući pozdrave iz Metkovića 16. studenog 1900. godine: Op šalaj paša laj, curu ne varaj. Bog i Hrvati. „Varti, varti mali.“

Ovakav slog narodne rime i onodobnog slenga koji za podlogu i polazište nosi specifičnu komunikativnu simboliku „pozdravne retorike“ između para koji je u vezi, a nekom nelagodnom i razdvojen, tvori upravo konjunktivnu tvrdnju Kyronovog zapisa. Tu valja iščitati i domoljubni kontekst buđenja nacionalne svijesti u Hrvata, pa Starčevićeva istaknuta krilatica („Bog i Hrvati“) iz nadahnutog govora u Saboru, toliko udomljena i do danas, simbolično označava pravo jednog naroda na slobodu spram položaja u Austro-ugarskoj monarhiji. Možda su zaljubljenici bili jedni od načitanijih aktivista i „revolucionara“ svoga vremena? Možda su na svijet i društvo oko sebe gledali drugačijim promišljanjima i djelima, a nama, nakon gotovo 122. godine dali povoda za priču i analizu.

Osim već navedenog, vidljiva je i nezaobilazna izreka „Varti, varti mali“, što se po ilirsko-njemačko-talijanskom rječniku detektiralo kao „Ljubi, ljubi mali“. Dakle, u fokusu ovog kratkog ali efektnog štiva s višeznačnim porukama u vakuumu političko-društvenog zbivanja na prelasku stoljeća ostaje da se zabilježi poučak iz ljubavi prema svome bližnjemu i ljubavi prema domovini.

Razglednicu izdaje jedan od inih njemačkih nakladnika koji su svojevremeno držali primat od 1873. a tijekom 90-ih, s konca XIX. st. proizvodili i pozdravne karte 'Gruss aus' u jedinstvenoj kromolitografiji s motivima naselja u kolažu, pa smo tako imali Gruss aus Ragusa; Gruss aus Zara, odnosno Gruss aus Metković.

Ovaj 'Pozdrav iz Metkovića' koji danas predstavljamo rađen je u svjetlotisku, raster gravuri koja se rabila na temelju fotografije najpoznatijeg onodobnog kroničara Metkovića Jure Nikolca, uprizorenog snimka iz središta grada koji je nastao prije 1898. godine, dok je na samom donjem slikovnom uglu lijevo, povrh slova „Poz…“ vidljiva inicijalna signatura gravera koji je pripremao ploču za tisak. Razglednicu ujedno držimo za najstariji metkovski fotografski primjerak kartofilije u svjetlotisku do danas poznatu (ostale tek treba pronaći) ne ubrajajući one litografskog sadržaja , gdje Nikolac svoj negativ šalje kod njemačkog izdavača za izradu, prije nego što će se njegov otac Ante kao i kasnije sam Jure početi sustavno baviti tiskanjem te tako prodrijeti na tržište kartofilije koja je u sve većem uzletu do početka Velikog rata.

Mnogi su povjesničari kroz sustavna proučavanja povijesnih mijena nekog mjesta znali potvrditi kako su na osnovu izgleda starih razglednica i fotografija više doznali nego po kakvim arhivskim spisima i zabilješkama. U primjeru Nikolčevog scenografskog izgleda Metkovića na koncu XIX. st. zamjetan je urbani izgled centra kadriranog i promatranog s početka novog Elizabetinog mosta (ime je dobio prema Elizabeti Austrijskoj, u narodu popularnoj Sisi, supruzi cara Franje Josipa I) desne strane Neretve, najčešćeg motiva s razglednica, izgrađenog 1895. kada grad i doživljava procvat, bolji i sigurniji život.

Pored željezne konstrukcije trolučnog rešetkastog mosta gdje Nikolac pristupa inovativno kadriranjem u kompoziciji, dominira prvenstveno stari gradski dio s kamenim kućama raspoređenima na padini brežuljka Predolac te crkvom sv. Ilije izgrađenom u kombinaciji neoromaničko-neogotičkog sloga iz 1870. godine (do izgradnje crve došlo je tek 1867. god. prema nacrtu carskog inženjera dr. Juraja Marcocchija kada se kamen za crkvu dovozio iz kamenoloma u Orašini u čijoj izgradnji sudjeluju svi katolici stariji od 16. godina).

Sva urbana srž koncentrirana je na Glavnu ulicu i značajne stambeno gospodarske objekte kao i hotel Austrija (1891.), izgrađen među prvima u Dalmaciji. Urbaniziranje gradskog prostora s koncentracijom novopridošlih doseljenika kao i gradske vlasti, dolazi do prvih planskih i funkcionalnih urbanih elemenata u predočenju nove gradske vizure, promicanju razvoja i infrastrukture grada koje je Nikolac objedinio kroz svoju prepoznatljivu scenografsku slikovnost iz vremena kada još nije niknuo gradski perivoj, park koji je nastao tek 1904. uređenjem Piska, otoka/ade pripojene lijevoj obali Neretve gdje se postepeno oblikovala botanička raskoš u samom srcu grada.

Stoga je primjetno da su na kućama s Glavne ulice vidljiva tada jako popularna potkrovlja kako bi se doživljaj neometano upotpunio s pogledom prema Neretvi i Metkovskom polju na desnoj strani grada s tek pokojom kućom na prste izbrojivom, prostoru na kojem je kasnije niknulo industrijsko središte i nova vizura desne strane Metkovića o kojoj će još biti govora.

Podijeli:

metkovićpovijest juga u slici i razglednici

Pročitajte još