POVIJEST JUGA U SLICI I RAZGLEDNICI
Ladanjski sklop mističnog Lokruma
Piše: Nikša Margeta
U neposrednoj blizini Dubrovnika svoje je mjesto pronašao „začarani” otok Lokrum, za svakoga novog, ali i starog putnika namjernika biser Jadrana kojeg je nemoguće „otčarati”. Botaničko - egzotični rezervat, spomenički, ladanjski i sakralni kompleks, vojno utvrđeni bastion, zapravo je tajanstveni otok legendi i posjednika koji je od prvog spomena na prostorima Republike 1023. godine vezan drevnom benediktinskom opatijom sv. Marije (najstarijom i najznačajnijom na dubrovačkom području), odnosno samostanom kao mjestom utemeljenja.
Prema predaji spominje se požar na dan sv. Benedikta koji je zadesio Dubrovčane tijekom XI. stoljeća kada je izgorjela većina drvenih kuća, pa se zavjetovaše sv. Benediktu kako će sagraditi samostan ako se vatra ugasi, tj. opatiju sv. Marije na Lokrumu, a koju će preuzeti benediktinci, u to vrijeme najmoćniji red u Katoličkoj crkvi. Benediktinci su bili jedini feudalni vlasnici cijelog otoka pretvorivši ga tako u ovozemaljski raj, brinuvši se za siromašan puk, bolesne i nemoćne. Bijaše to i jedna od prvih ubožnica na svijetu. Međutim, Grad je bez obzira na svoje prvobitne humane namjere, promijenivši nakane za materijalne dobrobiti kao i vlastiti probitak počeo prodavati njihov posjed bogatim sugrađanima uskrativši ga tako benediktincima pa posljednji od njih napuštaju samostan 1798. godine, nakon što je otok kupila nekolicina imućnih Dubrovčana.
Slijedom takvih okolnosti dolazimo do priče o ukletom otoku, često potaknute praznovjerjem, a još češće poštovanjem da se ne uzima ništa s otoka i odnosi. Kako se i spominjalo prema predajama, benediktinci su prije odlaska odslužili svoju posljednju misu. Navukoše tako kapuljače preko očiju, zapališe voštanice koje okrenuše naopako, te tri puta ophodiše otok u povorci mrmljajući: „Neka je proklet svaki koji pribavi Lokrum za osobno uživanje!“ Prema pučkom vjerovanju, prokletstvo je moguće ukloniti jedino ukoliko se skupi sav stvrdnuti iskapani vosak te noći na otočkom tlu što se samo po sebi podrazumijeva kao nedokučiva misao, a kamoli provedba. Druga pak verzija spominje engleskog kralja Rikarda Lavljeg Srca koji se na povratku s križarskog rata iz Palestine skrasio na Lokrumu uslijed velike oluje i, prema legendi, u znak zahvalnosti Dubrovčanima darovao gradu zlatnike sa željom da se iskoriste za izgradnju lokrumske crkve. Ovi ga uvjeriše da je bolje sagraditi crkvu u Dubrovniku uz obećanje da će osigurati još jednu na otoku Lokrumu.
Nadalje, u drugoj polovici XIX. stoljeća Lokrum pripada dinastiji Habsburg i kneževskoj obitelji Windischgratz, a na popisu onih koje je zadesilo zlo nakon boravka na Lokrumu, je kralj Bavarske Ludvig II. Vraćajući se kući doznaje da je proglašen ludim i tako biva svrgnut s prijestolja. Potom ga pronalaze mrtvim na jezeru uz sumnju na počinjenje samoubojstva.
Brat cara Franje Josipa I, nadvojvoda Maksimilijan s Lokruma je krenuo u Meksiko. Tamo ga uhićuju, muče i na koncu strijeljaju, tako da su uzalud mnogi europski vladari i istaknute javne osobe (Victor Hugo, Giuseppe Garibaldi) slali brzojave i pisma moleći za poštedu Maksimilijanova života.
Tijekom povijesnih mijena i sudbonosnih okosnica vlasnikom Lokruma uzalud se predbilježio i Rudolf, sin austrijske carice Elizabete, popularne Sisi i cara Franje Josipa I. Prema loš jednoj legendi u nizu, zatresla se zemlja a more uznemirilo kad su Rudolf i njegova supruga stupili na otok. Tada je Rudolf zasadio prekrasan botanički vrt a nekoliko mjeseci poslije u dvorcu Mayerling ubija mladu ljubavnicu Mariju von Vetseru te nakon toga i sebe. Smrću jedinog sina carskog para raspao se brak Franje Josipa i Elizabete.
Lokrumski samostan, najčešće uvriježen po nazivu, tijekom stoljeća doživio je mnogo preinaka kako i svjedoče ruševine monumentalne romaničke crkve i samostana, sačuvani ostaci mlađeg renesansnog sklopa. Benediktinski samostan sv. Marije, kao i kasniji Maksimilijanov ljetnikovac koji je interpoliran u njegove ruševine, predstavljaju značajan doprinos kulturno-povijesnoj baštini dubrovačkog kraja. Smatra se da je prva građevina podignuta u predromaničkom slogu, nakon koje slijedi romanička faza u kojoj se gradi crkva i samostan, a na izmaku srednjeg vijeka, koncem XV. i početkom XVI. st. pored postojećeg samostana izgrađen je novi, u gotičko - renesansnom slogu.
Maksimilijanov ljetnikovac, kao u slučaju ove fotografije, primjer je novog humanističkog, gotovo ladanjskog okruženja samostana. Krenuvši tragom, tj. njegovim ishodištem, ono što je Maksimilijana Habsburškog dovelo u Dubrovnik je eksplozija austrijskog ratnog broda nedaleko Lokruma. Tada odlučuje kupiti otok te na njemu sagraditi ljetnikovac uz oblikovanje vrtnog okoliša. Njegovom smrću radovi se nakratko prekidaju 1867. godine, a nastavljaju 1878. kada habsburški dvor nastavlja voditi brigu o otoku. Inače gradnja ljetnikovca oslanjala se na ranije zidove benediktinskog samostana. Pri gradnji vjerojatno su iskorišteni postojeći pregradni zidovi srušenog dijela samostana. Ljetnikovac tlocrtno predočuje oblik pravokutnika čija su istočna i zapadna strana izdužene, a u jugozapadnom uglu uzdiže se toranj.
Sve ono privlačno kod nedokučivog i tajanstvenog otoka dobrim su djelom propagirale riječi i svjedočenja Filipa de Diversisa koji piše već sredinom XV. stoljeća, dakle prije izgradnje novog samostana, kako je Lokrum bogat vinogradima, plodnim vrtovima i lijepim gajevima. Firentinac nadalje ističe da na otok dolaze i došljaci i građani zbog pobožnosti i okrepe duše i tijela. Talijanski kroničar Serafin Razzi iz XVI. st. samostan opisuje kao „raskošni dvor koji je već u prvoj polovici XV. stoljeća postao izletište a okružen je ljepotom primorskoga krajolika s prostranim dvorištem i blagovaonicom, prozračnim ćelijama, zdencima i podrumima.“
Uz samostanski kompleks i Maksimilijanov ljetnikovac, vrtne proporcije bioraznolike raskoši kao i ljepote spomeničke baštine u globalu, stiže nam i ova umjetnička fotografija Jove Tošovića većih proporcija (22.5 x 16.5 cm) iz austro - ugarskog razdoblja, najizvjesnije datirana u prvo desetljeće XX. stoljeća. Na poleđini stoji ljubičasti žig u signaturi: „Librairie J. Tošović - Ragusa - Dalmatie“. Prirodni ton albumske fotografije („toniranje u sepiji“ pretežno se kao pogrešna formulacija za analognu fotografiju koristi u današnje digitalno doba), bila je za povod tiskanju mnogih razglednica Lokruma, prvenstveno onih monokromno izdanih kao i onih ručno koloriranih verzija koje su se koristile sve do konca 30-ih godina prošlog stoljeća, budući da je Jovo Tošović vodio knjižarsko-papirničarski dućan na Stradunu koncem XIX. stoljeća i prodavao kancelarijske predmete, fotografije i dopisnice, a poslije kao plodonosan fotograf amater i fotografira za razglednice.
Kao izdavač i fotograf, Tošović je u periodu između dva svjetska rata snimio ogroman broj fotografija, razglednica i veduta Dubrovnika, koje su obišle čitav svijet. Izdao je na desetine knjiga iz oblasti književnosti i publicistike, a njegova je knjižara bila važan subjekt kulturne scene grada u tom periodu. Upravo zato ima nezamjenjivu ulogu u formiranju dubrovačkog imaginariuma onako kako ga i danas doživljavamo.
Pročitajte još
JU REZERVAT LOKRUM:
TABLA S INFORMACIJAMA O KUPALIŠTU JE UKLONJENA NEOVLAŠTENO
ŽELE LI NA LOKRUMU SAČUVATI TRADICIJU NUDIZMA MORAT ĆE SE USKLADITI SA ZAKONIMA
LEGAZ SLUČAJ NA LOKRUMU PRIJAVIO PRAVOBRANITELJICI ZA DJECU, UKLONJENA I DRUGA „MIX BEACH” TABLA
LORUMSKI ŠPIJUN
OPERACIJA FKK LOKRUM
NAKON UKLANJANJA TABLE
NUDISTI SU I DALJE DOBRODOŠLI NA LOKRUM, POSTAVLJENA JE NOVA TABLA S OZNAKOM ZA NUDISTIČKO KUPALIŠTE
POZITIVNI REZULTATI SEZONE
LOKRUM BILJEŽI VIŠE POSJETA NEGO LANI
GOVOREĆI O SMJENI U AZILU DUBROVNIK PRISJETIO SE JOŠ JEDNOG DAVNO SMIJENJENOG RAVNATELJA






