Na sadržaj

MIROSLAV ĆIRO BLAŽEVIĆ (1935. - 2023.)

Buntovnik s dozom utopije

Global

6 min čitanja
Miroslav Ćiro Blažević
Miroslav Ćiro Blažević / FOTO: Tom Dubravec / CROPIX

Piše:

Mršava figura Miroslava Ćire Blaževića, sa začešljanom, boemski sijedom kosom, neće se više pojavljivati na zagrebačkoj špici, kojoj je često davao i pečat i obilježje. Umro je okružen pažnjom publike baš onako kako je živio, a teško je zamisliti i kako će sprovod biti tek u krugu obitelji i prijatelja, daleko od pažnje javnosti. Vrlo vjerojatno će ispraćaj biti impozantan, ali ionako bijeg u anonimnost neposredno prije smrti, kao i ispraćaj u krugu obitelji i prijatelja, nesumnjivo ne bi bio dosljedan čin kada je Ćiro Blažević u pitanju. A njemu se svašta može prigovoriti osim da je bio nedosljedan.

No, ono što svakako pokojni Ćiro ne bi želio, na ritualima oko svoga pogreba, je omogućiti bilo kakvo skupljanje političkih bodova ljudima koje je smatrao nedostojnima njihove visoke društvene uloge. Tako je kako jest. Oni tu gestu vjerojatno ne bi prihvatili s oduševljenjem, ali definitivno bi to bio njegov stav. Znaju to svi koji su ga dobro poznavali.

Aktualan režim pouzdano bi Ćiri Blaževiću osigurao visoke državne ceremonije. Dakle, govori, vijenci, zastave, glazba. Vlada, Ured predsjednika, borci za ljudska prava, udruge iz domovinskog rata. I tako dalje. Blažević ništa od toga ne bi želio, prije svega jer je izgubio vjeru u hrvatske institucije, ako je tu vjeru ikada u bilo koga nakon smrti svoga prijatelja Tuđmana i imao.

Po intelektualnom i obiteljskom profilu Ćiro Blažević bio je građanin par excellence, uvijek zapravo buntovnik koji je, makar i s dozom utopije, vodio svoju alternativnu političku bitku za, prije svega hrvatske, a onda i za opće humanističke ideale. Ti ideali kod njega su se zvali u prvom redu slobodna i samostalna Republika Hrvatska, koja nema alternativu i koju ćemo najbolje ostvariti tako što ćemo razvijati demokraciju, socijalnu pravdu, poštivanje individualiteta. Da, baš individualiteta, što je najbolje demonstrirao pred samu smrt primanjem visokog odličja „Vladimir Beara” od strane nekog srpskog rekreativnog društva u Hrvatskoj, što su mu mnogi zamjerili.

O Ćiri kao sportskoj veličini moguće je napisati tisuće kartica, no analizirati njegov životni i javni put, a zanemariti politički dimenziju, nikako nije moguće. Hrvatska mu je bila ideal, no ideali slobodne i samostalne države, prema Miroslavu Blaževiću nisu u potpunosti ostvareni, čak ni u pragmatički prihvatljivoj mjeri. A ni budućnosti nije davao mnogo nade. Često je govorio o manjkavostima kada je riječ o suverenitetu kao takvom, o patriotizmu, naglašavao je naročito žrtvu koju su branitelji podnijeli kako bismo danas imali slobodnu i samostalnu državu. Distancirao se od politike i od aktualnih političkih elita. Čak bi se moglo kazati i kako je umro s tom specijalnom porukom.

On je režime smatrao kao put prema spomenutim idealima, na žalost oni su se, kako je jednom javno kazao, pokazali upravo kao prepreke za njihovo ostvarivanje. Na koncu je zadnjih godina i platio cijenu na status političkoga outsidera, no on je na tu cijenu pristajao bez ikakve zadrške. Odstupanje s važnih državnih ceremonija kao i raznih drugih događanja prihvaćao je kao fatum i ostajao je dosljedan samome sebi i svojim društvenim vizijama baš do samoga kraja.

ODAN PRVOM PREDSJEDNIKU TUĐMANU

Miroslav Blažević bio je sljedbenik prvog hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana. S titoizmom, zbog velikih obiteljskih tragedija, nije stajao dobro, a nije mu posebno legao ni Mesićev kolaboracionizam, naročito izražen u vidu predaje dokumentacije s Pantovčaka, koju je Mesić najprije deklasificirao kao tajnu, a onda istu proslijedio haškom tribunalu kao podlogu za mnoge optužnice protiv Hrvata.

Nije mu sjeo ni Sanaderov agresivni egocentrizam, ni alternativna nacionalna demagogija, ni sve to skupa obrnuto.

Naročito nije volio Račanov kolaborantski demokratizam, da ne upotrijebimo neki grublji pojam. Račanu, i družini, nikada nije oprostio blato kojim su se nabacivali na pokojnog Tuđmana kroz period tzv. detuđmanizacije te se nakon tog perioda, ako izuzmemo smiješnu epizodu s predsjedničkom kandidaturom, poprilično distancirao i koncentrirao na, uvjetno rečeno, društvenog socijalno političkog aktivista, a moglo bi se u zajedničkome nazivniku kazati da je u prvome redu bio - dobar čovjek i pomiritelj.

O nogometu, koji je u Hrvatskoj podigao na znatno višu razinu, govorio je na način simpatičan i dostupan prosječno obrazovanome ljubitelju ove vještine. „Galvaniziranje obrane”, „transformacija iz obrane u napad”, lopta koja se više nije šutala nego „distribuirala”... Sve je to na slušatelja prenosio ležernijim stilom, s dozom duhovite lakoće, bio je, slobodno možemo kazati, hrvatski del Bosque ili Giovanni Trapattoni.

Ćirina urođena univerzalistička sposobnost i volja da nogometno znanje i vještinu s lakoćom „distribuira” publici čine ga, kako rekosmo, jednim od najvećih sportskih veličina u hrvatskoj povijesti.

SLAVNE OSAMDESETE I DUGO OČEKIVANA TITULA

Blaževićev nogometni rad proveden u Dinamu osamdesetih godina prošlog stoljeća ključan je, zapravo presudni dio njegovog sportskog, ali i političkog rada. Osim nogometnih uspjeha, koji su Hrvate, ne samo navijače Dinama, bacili u delirij, bio je ikona koja je na neki način ustala protiv komunističkog režima, i to kao pojedinac u sukobu s tim sustavom. Nije išao grlom u jagode jer je instinktivno shvaćao kamo bi ga to odvelo. Mudro se okružio režimu prihvatljivih kadrovima od Tomislava Mraza, Nevena Baraća, Iva Vrhovca, koji su ga „pokrivali” u komunističkim komitetima i službama, a on je u isto vrijeme cijelu prvu momčad Dinama odveo na misu u zagrebačku katedralu, što se u ono vrijeme smatralo nemogućom misijom.

U vremenima u kojima su nastajale, spomenute „drame” bile su zapravo društveno jako značajne, što zbog svoje političke provokativnosti, a što zbog Ćirine interesantne i nesvakidašnje retorike. A konkurencija je prema Blaževiću izražavala rezerve, do tada prvo ime, Tomislav Ivić iz Hajduka, vjerojatno zato što je kod njega osjećao tematsku i statusnu konkurenciju, nije simpatizirao novog lidera i neupitnog miljenika nacije, koji je u kritičnome razdoblju, iz osobnih načela, nogometu dodao onu dimenziju koja ga je krasila i koja je cijelo vrijeme zapravo falila.

Osvajanje titule 1982. godine te period prije i nakon toga bio je period najznačajnijih nacionalno reformatorskih tendencija nakon 1971. godine, svojevrstan oblik političke diverzije u rigidnom titoističkom pokretu. Taj period Hrvatima je vratio nadu, sve skupa nas je probudio i kao da je poručio da smo tu, još nas ima, nije sve propalo.

Sve je to razmjerno davna prošlost, koju danas na trenutak evocira čin smrti njezinoga značajnoga kreatora. Gospodin Blažević umro je s osamdeset sedam godina, ali prerano, ako to ne zvuči apsurdno. Intimno sam očekivao da će taj veliki i nesvakidašnji čovjek doživjeti stotu.

Ćiro Blažević bio je potkovan i kada je očuvanje zdravlja u pitanju. Pazio je na sebe. U mladosti se aktivno bavio sportom, redovito je konzumirao kvalitetnu crnu čokoladu, koja mu je čuvala, kako je u šali znao reći, krvne žile. Ni u dubokoj starosti nije pokazivao znakove skleroze. Ako je pio, bilo je to domaće crno vino. Njegova smrt bila je posljedica karcinoma, koji se proširio praktički po cijelome tijelu.

Bio je svjestan da umire, ne samo zbog fizičke determinacije, nego i zbog gubitka psihološkoga stimulansa, odnosno zbog spoznaje da je put bio dug, da je bio iznimno težak, i da je put bio krug. „Gubim nadu”, govorio je u zadnjim danima.

Ljudi poput Miroslava Ćire Blaževića žive u prvome redu na svojoj motivaciji za proizvodnju pozitivnih promjena, a zadržati u današnjoj Hrvatskoj motivaciju, to nije lak posao.

Gordost, to im je druga priroda, živa sila koja ih kroz cio život prati i pokreće i udara im vidan znak po kojem se razlikuju od ostalog svijeta, napisao je travnički nobelovac Ivo Andrić o svojim sugrađanima. Baš takav, poseban i različit od ostalog svijeta bio je pokojni Ćiro. Nije uspio postati veliki nogometaš, ali je postao najveći trener ovih prostora ikada. Trener svih trenera! Otišao je jedan od onih ljudi za koje vam se čini kako će zauvijek ostati tu. U stvari, i hoće.

Podijeli:

miroslav ćiro blažević

Pročitajte još