Prikazujem sadržaj po oznakama: viteški plesovi

Iduće godine Viteško udruženje Kumpanjija iz Blata obilježava impresivnih 100 godina postojanja. Njihov jedinstveni lančani ples s mačevima, koji vuče korijene još iz 13. stoljeća, i danas je živo, kucajuće srce kulturne baštine ovog korčulanskog mjesta. 

Kada se na blatskoj Plokati začuje mukli, teški udarac bubnja, a potom mu se pridruži prodorni, drevni zvuk mišnjice, vrijeme na trenutak staje. Znak je to da započinje „ples od boja” - impresivni viteški mačevalački ples u izvedbi Viteškog udruženja Kumpanjija, neumornih čuvara višestoljetne tradicije Blata na otoku Korčuli.

Iako Kumpanjija svoje najdublje korijene vuče iz obrambenih vojnih postrojbi otočana, čije se postojanje spominje još u slavnom Korčulanskom statutu iz daleke 1214. godine, u svom današnjem, organiziranom obliku djeluje od 1927. godine. Upravo zato, iduća, 2027. godina, bit će ispisana posebnim slovima u povijesti ovog mjesta jer udruga slavi svoj veliki, stoti rođendan. Idejni začetnik i prvi predsjednik bio je odvjetnik dr. Franko Cetinić Tale. 

SVETKOVINA SVETE VINCENCE KAO KRUNA GODINE

Glavni i najsvečaniji trenutak u godini za svakog kumpanjola je 28. travnja. Na taj dan, kada Blato slavi svoju nebesku zaštitnicu svetu Vincencu i Dan Općine, Kumpanjija izvodi svoj glavni godišnji nastup. Ples se tada, prema najstrožim nepisanim izvornim pravilima, izvodi u cijelosti na središnjem trgu ispred župne crkve.

No, duh tradicije ne živi samo u proljeće. Ovaj viteški ples možete vidjeti i na Smotri Blatskog folklora pretvarajući Plokatu u pozornicu na kojoj se posjetitelji iz prve ruke upoznaju s ovim fascinantnim otočnim naslijeđem. A osim toga ples se izvodi i za spomendan blaženice Marije Propetoga Isusa Petković te na raznim festivalima van otoka.

Na otoku Korčuli viteški ples kumpanija ili kumpanjija se još njeguje u Veloj Luci, Smokvici, Čari i Pupnatu i svi oni imaju nešto po čemu se razlikuju. Glazbena kulisa Kumpanjije iz Blata potpuno je izvorna - izostaju bilo kakvi moderniji instrumenti, a dramatičan ritam diktiraju isključivo teški bubanj i starinska mišnjica.

Sam ples karakteriziraju iznimno složene figure. Kumpanjoli formiraju lanac koji se, pod strogim vodstvom kapitana, neprestano i dinamično zapliće i raspliće. Vrhunac napetosti donose oštri mačevalački dvoboji, kao i nastup barjaktara koji demonstrira zavidnu vještinu i fizičku snagu vrteći ogromnu, tešku zastavu.

OD ZVEKETA MAČEVA DO GRACIOZNOSTI TANCA

Nakon zveketa mačeva i demonstracije muške snage, slijedi potpuni kontrast - Tanac. Riječ je o gracioznom, izvornom blatskom plesu parova iz 17. stoljeća koji se tradicionalno pleše neposredno nakon Kumpanjije. U Tancu muškarci pokazuju svoj ponos i gordost, dok žene, odjevene u raskošne tradicionalne nošnje, demonstriraju eleganciju i lakoću koraka. Uz to, blatsko udruženje aktivno njeguje i stare građanske te pastirske pokladne plesove poput kotiljuna i četvorke.

Kao kruna dugogodišnjeg odricanja, ljubavi prema baštini i inzistiranja na autentičnosti, blatska Kumpanjija i stari blatski plesovi ponosni su nositelji prestižne oznake „Hrvatski otočni proizvod”.
 
Viteško udruženje Kumpanjija iz Blata postala je prvi i za sada jedini nositelj ove oznake izvrsnosti i izvornosti na razini cijelog otoka Korčule u kategoriji nematerijalne kulturne baštine. Oznaku HOP danas službeno nose njihov mačevalački ples od boja, blatski Tanac iz 17. stoljeća te pokladni plesovi četvorka i splet iz 19. stoljeća. Više od pukog folklora, ova je udruga živi muzej i identitet Blata - identitet koji će, sudeći po velikoj obljetnici koja kuca na vrata, ponosno živjeti još stoljećima.

Moreška nije samo scenski prikaz ili turistička atrakcija; ona je ponos uklesan u kamene uličice grada Korčule i spomenik vremenu u kojem su čast, sloboda i vjernost bili vrijedni svakog koraka i svakog udarca mača. Dok su slični viteški plesovi diljem Sredozemlja i Europe odavno utihnuli i preselili se na stranice povijesnih knjiga, Korčula s ponosom nosi titulu jedinog mjesta na svijetu gdje Moreška i danas živi u svom izvornom obliku.

OD MEDITERANSKIH KORIJENA DO KORČULANSKOG KAMENA: POVIJEST NASTANKA

Korijeni Moreške sežu duboko u srednjovjekovnu mediteransku prošlost. Njezin naziv vuče porijeklo iz španjolske riječi „morisco“, a u svojim počecima diljem Europe odražavala je dramatične sukobe između kršćana i Maura. Kroz stoljeća, taj se viteški ples širio Sredozemljem – od Španjolske i Italije preko dubrovačkog područja pa sve do otoka Korčule, gdje je pronašao svoj najdublji dom i savršeno tlo za opstanak.

Dok su u drugim dijelovima svijeta plesovi s mačevima polako gubili svoj izvorni kontekst i pretvarali se u zaboravljene običaje, Korčulani su Morešku prigrlili kao dio svoje duše. Kroz nju su generacije prenosile priču o borbi za pravdu i ljubav, utkavši u pokrete specifičan ritam bubnjeva i dramatičnu radnju koja spaja kazališnu umjetnost i ratničku vještinu.

SUDAR KRALJEVA I OTETA LJUBAV: RADNJA KOJA OČARAVA

U središtu moreškanske drame nalazi se bezvremenska priča o strasti, ponosu i vjernosti. Sukob je to između dvaju vladara – Bijelog kralja (Osmana) i Crnog kralja (Morta), koji je u tabor odveo kćer turskog kralja, prelijepu Bulu. Ona u srcu nosi ljubav prema Bijelom kralju, što pokreće neumoljiv rat i nemilosrdan boj.

Moreška započinje napetim i emotivnim dijalogom u stihovima između zavađenih strana, nakon čega kulminira u spektakularnom plesnom boju. Uz zvuke limene glazbe i gromoglasan udarac oštrica o oštrice, plesači u raskošnim i sjajnim odorama izvode složene figure koje zahtijevaju iznimnu fizičku spremu, apsolutnu preciznost i savršenu usklađenost. Taj jedinstveni spoj glasa, glazbe, glume i vrtoglavih manevara s dvama mačevima u svakoj ruci čini Morešku fascinantnim scenskim i kulturnim fenomenom.

PO ČEMU SE MOREŠKA RAZLIKUJE OD KORČULANSKIH KUMPANIJA 

Iako je otok Korčula poznat po svojim bogatim viteškim tradicijama, važno je jasno razdvojiti Morešku od Kumpanija koje se s ponosom njeguju u drugim mjestima diljem otoka. Dok su Kumpanije tradicijski plesovi s mačevima i puškama (batarima) koji scenski prikazuju seosku obranu, vojnu stegu i formacije pod vodstvom kapetana, uz pratnju autohtonih instrumenata poput mihe i bubnja, Moreška se strukturno i scenski bitno razlikuje. Moreška je prvenstveno dramska predstava s kompleksnim kazališnim zapletom, verbalnim dijalozima u stihovima i jasnim dramskim likovima. Također, dok se Kumpanije oslanjaju na tradicionalni folklorni izričaj, korčulansku Morešku specifično krase pratnja limene glazbe te izvođenje složenih, brzih figura s dvostrukim mačevima, što joj daje jedinstvenu teatralnost koja je izdvaja od svih ostalih viteških plesova na Mediteranu.

DVIJE SNAGE, JEDAN CILJ: ČUVARI TRADICIJE U GRADU KORČULI

Posebnost korčulanske Moreške leži i u njezinoj organizacijskoj snazi i predanosti lokalne zajednice. U gradu Korčuli djeluju dva udruženja koja s jednako strasti, ljubavi i profesionalnosti njeguju i izvode ovaj ples, čuvajući ga od zaborava iz generacije u generaciju. Morešku izvode KUD Moreška – Korčula i HGD Sv. Cecilija.

Postojanje dvaju udruženja u istom gradu nije znak razdvojenosti, već svojevrsni zdravi poticaj i živi dokaz koliko duboko Moreška živi u svakom stanovniku. Obje skupine s ponosom prenose vještine baratanja mačevima, ritam koraka i povijesne uloge na mlađe naraštaje. Kroz trud voditelja, probne dvorane i dugogodišnje entuzijaste, mladi Korčulani od malih nogu uče što znači ponosno nositi teške odore i predstavljati stoljetnu tradiciju pred domaćom i svjetskom publikom.

ZAŠTO MOREŠKA ŽIVI I DANAS?

Danas se Moreška održava ne samo kao vrijedan turistički biser koji bez daha ostavlja posjetitelje sa svih strana svijeta, već prvenstveno kao sveti zavjet precima. Ona je simbol otpora prolaznosti vremena i potvrda da lokalna zajednica može sačuvati globalno značajnu nematerijalnu kulturnu baštinu.

Održavati Morešku živom danas znači čuvati samu bit i srce Korčule. Svaki udarac mača na ljetnoj pozornici snažan je podsjetnik da tradicija nije samo muzejski eksponat, već živi plamen koji grije sadašnjost i putokaz je za budućnost. Kroz svaku izvedbu, korčulanski moreškari ne plešu samo za publiku – oni plešu za povijest koja traje i koja će, zahvaljujući njihovoj neiscrpnoj ljubavi, trajati i u stoljećima koja dolaze.

​U središtu otoka Korčule nalazi se malo, ali slikovito naselje Pupnat. Ovo je jedno od najstarijih naselja na otoku Korčuli. Zbog svog brdskog položaja, stoljećima je bio zaštićen od napada s mora, što mu je pomoglo sačuvati autentičnu ruralnu arhitekturu i tradicionalni otočni način života. U Pupnatu kuca jedno posebno srce – ono koje ritam pronalazi u zveckanju starih mačeva, zajedništvu mještana i dubokom poštovanju prema tradiciji. Riječ je o starom viteškom plesu od boja - Kumpanjija. Godine 1997. Pupnaćani su obnovili ovaj viteški ples s mačevima nakon što je zadnji put izveden 1948. godine. Kako bismo dublje razumjeli što ovaj običaj znači za ovo malo otočno mjesto, o tome govori Petar Šain, predsjednik viteškog udruženja Kumpanjija Pupnat, koji nam je otkrio kako se u maloj sredini uspijeva sačuvati ovako živa i bogata baština.

​Održati Kumpanjiju aktivnom i brojnom u današnje vrijeme nije jednostavno, no Petar Šain ističe da u Pupnatu postoji nešto doista posebno: mještani Kumpanjiju osjećaju kao neizostavni dio vlastitog identiteta. Znanje se ovdje ne uči iz knjiga, već se usmeno i praktično prenosi s koljena na koljeno, a mnoge obitelji s ponosom njeguju tradiciju u kojoj sudjeluje i po nekoliko generacija. Mladi se uključuju od malih nogu, svjesni da samo nastavljaju ono što su im ostavili njihovi preci.

​Više od plesa: Običajni sustav i povijesni ugled

​Pupnatska Kumpanjija nije samo koreografija; ona je duboko ukorijenjena u povijest i društveni ustroj otoka. Prema usmenim predajama, ali i zapisima don Bože Baničevića, Kumpanjija iz Pupnata slovi za najstariju na otoku.
​„U prošlosti su druge kumpanjije tražile dozvolu od pupnatskoga kralja za izvođenje plesa od boja. To dovoljno govori o ugledu i položaju koji su Pupnat i njegova Kumpanjija nekada imali“, objašnjava Šain te dodaje kako je pupnatska Kumpanjija nekada imala i određenu jurisdikciju prilikom dolaska i naseljavanja stanovništva na otok, služeći kao poveznica između Pelješca i područja Kneža.

​Uz povijesnu, Kumpanjija ima i snažnu duhovnu i društvenu ulogu. Cijeli događaj obilježen je strogim običajnim sustavom. Prije svake izvedbe, kumpanjoli tradicionalno, u špaliru, odlaze u crkvu na blagoslov. Slijedi tradicionalna ophodnja kroz selo i pohod starješinama – Tankomu sucu, Debelomu sucu i Kralju. Uz stare kumpanjolske pjesme i čašćenje, oživljava se cijelo jedno minulo vrijeme. Čuva se, dakle, čitav običajni sustav, a ne samo vještina baratanja mačevima.

​Ples od boja: Simbolika borbe, povjerenja i pobjede

​Kada se govori o samom plesu od boja, pupnatska specifičnost leži u precizno utvrđenoj strukturi koja se tradicionalno izvodi kroz trinaest punata (figura). Svaki pokret zahtijeva potpunu usklađenost, disciplinu i koncentraciju.
​„Posebno je dojmljiv način na koji se kumpanjoli tijekom pojedinih figura povezuju mačevima. Mač jednog kumpanjola postaje dio cjeline – svaki pokret mora biti usklađen s pokretom ostalih. Zato ples nije samo pokazivanje vještine pojedinca, nego prije svega pokazuje zajedništvo i povjerenje među kumpanjolima“, ističe predsjednik udruženja. Udarci i ukrštanje mačeva simboliziraju borbu koja u konačnici završava pobjedom i zajedničkim veseljem. Ti se precizni udarci i sinkronizacija i danas uče isključivo gledanjem i ponavljanjem od starijih majstora.

​Obiteljske relikvije i dan kada cijelo mjesto diše kao jedno

​Posebnu pažnju u Pupnatu posvećuju opremi i odorama. Stari schiavona mačevi i dijelovi nošnji ukrašeni zlatnim tkanjem, od kojih su neki stari i više od stoljeća, čuvaju se kao prave obiteljske i mjesne relikvije. Kada mladi kumpanjol prvi put u ruke uzme mač ili obuče odoru koju je prije njega nosio njegov otac ili djed, on ne preuzima samo rekvizit, već dio povijesti svoje obitelji. Upravo taj osjećaj pripadnosti i odgovornosti privlači mlade snage koje shvaćaju da su postali dio nečega znatno većeg od njih samih.

​Sve te emocije, trud i povijest kulminiraju 5. kolovoza, na Dan mjesta Pupnat i blagdan Gospe od Sniga. To je dan za koji cijelo mjesto živi, tjednima se priprema i kada se osjeća najveći ponos. Suradnja s drugim viteškim udruženjima na Korčuli također je snažna, no Kumpanjije si međusobno nisu konkurencija – one su, kako ističe Šain, zajednički čuvari kulturnog identiteta cijelog otoka.

​Kada biste nekoga tko prvi put dolazi u Pupnat htjeli upoznati s dušom ovog mjesta, riječi Petra Šaina najbolji su putokaz:
​„Dođite u Pupnat 5. kolovoza i stanite među ljude kada Kumpanjija izađe. Kada čujete zvuk mačeva, vidite kumpanjole u tradicionalnim odorama i osjetite kako cijelo mjesto diše zajedno, tada ćete najbolje razumjeti što Kumpanjija znači Pupnatu.  Kumpanija za nas nije samo ples s mačevima. Ona u sebi nosi i sjećanje na vrijeme kada su se ljudi ovoga otoka morali braniti od različitih osvajača i neprijatelja. Ples od boja upravo se i doživljava kao simbol borbe, zajedništva i pobjede nad neprijateljem. Kada se danas izvodi, mi kroz njega simbolično oživljavamo uspomenu na pobjede i na ljude koji su kroz povijest branili svoj dom, svoje mjesto i svoj otok. Zato je svaki udarac mača više od pokreta u koreografiji. U njemu je sadržana poruka o hrabrosti, zajedništvu, pripadnosti i pobjedi. A kada se tome dodaju crkva, blagoslov, ophodnja kroz selo, stare kumpanjolske pjesme, tradicionalne odore i mačevi koje su nosile generacije prije nas, onda shvatite da Kumpanjija nije samo nastup. To je živa uspomena na naše pretke, ponos sadašnjih generacija i obveza da ono što smo naslijedili sačuvamo i prenesemo onima koji dolaze poslije nas.“

​Pupnat, sa svojom Kumpanjijom, tako ostaje svijetli primjer kako jedna mala sredina može biti itekako velika u očuvanju onoga najvrednijeg – svog identiteta, hrabrosti i sjećanja na vlastite korijene.

​Put nas vodi u Žrnovo, točnije u slikovitu Postranu, gdje se s posebnim žarom njeguje viteški ples Moštra. Ovaj tradicionalni ples s mačevima duboko odražava slojevitu povijest i snažan osjećaj zajedništva otočana. Razvivši se iz srednjovjekovne povijesti otoka, ovaj je vizualno upečatljiv običaj nekoć predstavljao spoj obredne izvedbe i vojne obuke, služeći kao svojevrsna priprema za obranu sela od raznih gusara i osvajača, ali i kao stalni podsjetnik na važnost budnosti i sloge. Muški plesači, predvođeni svojim kapetanom, uz precizne i ritmične pokrete demonstriraju zadivljujuću disciplinu i kolektivnu snagu, naoružani tradicionalnim mačevima.

ETIMOLOGIJA I POVIJESNI KORIJENI

​Zanimljiva je sama etimologija imena ovog plesa koja krije različita tumačenja. Dok se u nekim predajama naziv Moštra slikovito veže uz riječ „mošt” (neprovrelo vino) kao autohtoni simbol obnove, slavlja i povezanosti sa zemljom, stručna etnološka istraživanja nude preciznije tumačenje. Sani Sardelić u svom radu „Što sve istražujemo: priprema niza izložbi o kumpanijama na otoku Korčuli” ističe da riječ moštra zapravo potječe od talijanske riječi mostrare, što znači „prikazati” ili „učiniti vidljivim”. Istražujući ovu jedinstvenu pojavnost, Sardelić definira moštru i kumpaniju kao nekadašnja stara seoska društva s vojnim obilježjima, čiji su isključivo muški članovi njegovali lančani ples s mačevima.  

​To potvrđuju i sami nositelji ove tradicije iz Kulturno - prosvjetnog društva „Bratska sloga” iz Postrane. Tajnica društva Danijela Šegedin Borovina objašnjava kako razlika u nazivu u odnosu na ostala otočna mjesta leži upravo u toj etimologiji, no u oba je slučaja riječ o lančanom plesu s mačevima, tek uz određene razlike u nošnjama i figurama.

​- Moštra je iznimno snažno vezana za identitet Postrane i nas Postranjana jer predstavlja naš jedinstveni fokus okupljanja, prenošenja tradicije i čuvanja sjećanja mjesta. Naša djeca s njom rastu i ona im često predstavlja jedno od najranijih sjećanja iz djetinjstva. - ističe Šegedin Borovina.

​S njom se slaže i Frano Cebalo, bivši predsjednik KPD-a Bratska sloga, koji dodaje da je ime Moštra zapravo utjecaj blizine grada Korčule. Zna se da se u davnini prvotno igrala u Prvom Selu na Barini, što nepobitno potvrđuje i sačuvani Statut Moštre iz daleke 1620. godine. Iako je povijesno pripadala čitavom Žrnovu, Moštra svoj puni i pravi smisao, kako navodi stručni suradnik Vinko Didović, danas dobiva na „vižiju” svetog Roka, i to upravo na pijaci pred njegovom crkvom u Postrani. Zanimljivo je i da je trebalo proći nekoliko desetljeća prekida da bi se sredinom 1960-ih, ponajviše zaslugom etnologa Ivana Ivančana, ponovno obnovio taj snažni kontinuitet koji na sreću traje i danas.

AUTOHTONOST PLESA I NAJZAHTJEVNIJE FIGURE

​Blizina grada Korčule i popularne Moreške kod mnogih posjetitelja nameće pitanje o međusobnim utjecajima, no u Žrnovu ističu potpunu autohtonost svoga plesa. Dok je Moreška bojni ples s elementima dramskog dijaloga, Moštra je lančani ples u kojem vojska kroz složene figure demonstrira svoju hrabrost braneći kralja i rodni zavičaj. O samoj tehničkoj zahtjevnosti plesa svjedoči predsjednica društva Tereza Kršinić, naglašavajući kako je najnapetiji dio izvedbe takozvano škrimavanje.

​- Tu dolazi do nevjerojatno brzih, izravnih udaraca i borbe mačevima u parovima. Mišnjice i bubanj diktiraju ritam borbe, a moštranti tada moraju biti savršeno usklađeni, maksimalno koncentrirani i čvrste ruke. Tu izlazi na vidjelo sva ljepota naše tradicije. - slikovito opisuje Kršinić. Voditelj sekcije Moštra, Velko Grbin, izdvaja i figuru spuža, u kojoj se plesači vrte u gustom krugu koji se mora zatvarati nevjerojatno precizno, uz maksimalnu koncentraciju svakog pojedinca.

VIZUALNI IDENTITET I TRADICIJSKI INSTRUMENTI

​Osim u plesnim figurama, specifičnost Moštre očituje se i u upečatljivom vizualnom identitetu. Frano Cebalo pojašnjava da su, za razliku od drugih otočnih društava, bluze kod svih žrnovskih moštranata jednake, dok su donji dijelovi odore (demije) prema dizajnu obnove iz 1966. godine crvene, a kod kapetana prepoznatljivo plave. Specifični su i sami mačevi – takozvane schiavone – oružje s prepoznatljivim balčakom kakvo se kroz povijest koristilo duž cijele obale Jadrana.

OČUVANJE ZAJEDNIŠTVA KAO ZALOG ZA BUDUĆNOST 

​Kako primjećuje Sardelić, unatoč tome što su brojne izvedbene prakse s vremenom pomalo zaboravljene ili su doživjele promjene, upravo su te prilagodbe suvremenom kontekstu omogućile kumpanijama da pronađu novi način života i sačuvaju svoj dragocjeni kontinuitet. Ta nevidljiva nit zajedništva danas je ključna za opstanak svih viteških društava na Korčuli. Tereza Kršinić s ponosom ističe kako se udruge uzajamno podupiru, bilo kroz posudbu narodnih nošnji od VU Pupnat, bilo kroz pomoć harmonikaša iz blatske Kumpanjije, a Festival viteških igara dodatno osnažuje ta prijateljstva.  

​Da bi tradicija živjela, ona se mora neprestano njegovati. Uz hvalevrijedan projekt „Večeri harmonike na Pijaci” kojim se mlade potiče na sviranje tradicijskih instrumenata, društvo je nedavno uspješno revitaliziralo i stari bal, tradicionalni seoski ples rekonstruiran uz pomoć starih videozapisa i stručnu suradnju s prof. dr. Goranom Orebom.

​Ove se godine slavi veliki jubilej – 60. obljetnica obnove žrnovske moštre. Najljepši poklon toj obljetnici svakako je formiranje male moštre, u kojoj danas ponosno koračaju i dječaci predškolske dobi. Tek kada mladi plesač prvi put stane pred svoje sumještane, ističu iz uprave društva, on u potpunosti shvati težinu i onaj neizmjerni ponos tradicije koju nosi. Sve dok u prsima novih generacija bude kucao ritam bubnja i mišnjica, ova neprocjenjiva korčulanska baština sigurno će živjeti i dalje.

U Smokvici, malom slikovitom mjestu na otoku Korčuli, tradicija nije samo riječ – ona je opipljiva, živa i utkana u svaku obitelj. Razgovor s Antonijom Pecotićem, kapetanom Kumpanjije Smokvica, otkriva duboku emotivnu vezu mještana s ovim viteškim plesom. Za Smokvičane, izvedba Kumpanjije sveti je obred koji vuče korijene iz 1571. godine, kada su mještani krvavom borbom na utvrdi Gradina obranili svoje domove od osmanskih napadača.

​Ovaj nastup nipošto nije vezan samo za udrugu, on je prebitan svim mještanima. „Jednako je važan najmanjem djetetu koje u kumpanjijarima prvi put vidi svoje životne uzore, kako i onemu staren čoviku koji je jedva smoga snage doć na pijacu, možda i zadnji put da je izaša u selo – ali Kumpanjiju je mora vidit,” emotivno naglašava kapetan.

​Taj duh obrane i ponosa prenosi se generacijama. Nastup je posebno važan za kompletnu obitelj svakog člana koji je tu godinu izvodi. Od pripreme odore i sređivanja mačeva, očeva savjeta i materina blagoslova, pa sve do iznošenja obiteljskog nakita koji se brižno šije na odore, pazi se doslovno na svaki detalj. „Mladi kumpanjijar osjeća veliku nervozu kada zakorači na pijacu, no taj čudan osjećaj ponosa i uzbuđenja teško je usporediv s bilo čim drugim,” objašnjava kapetan Pecotić. To nije nimalo lako jer mladić u tom trenutku ne pleše samo za sebe, već nosi odoru svog oca, djeda ili pradjeda, plešući za sve njih. Kapetan s mladima njeguje prijateljski odnos, pomažući im prebroditi stres i savjetujući im da ostanu pribrani nakon prvih uvodnih minuta, kada napokon shvate da je došao njihov trenutak i da su „upravo oni najbitniji na svitu.” Koliko je taj osjećaj ključan, kapetan im jasno daje do znanja: „Ako taj osjećaj ne osjetite dogodine, i svake sljedeće godine u kojoj budete igrali – onda ovo jednostavno ni za vas.”

​Svetinja odore i beskompromisna pravila plesa

​Sama odora u kojoj se pleše u Kumpanjiji predstavlja pravu svetinju. Briga o ovim bogatim tradicionalnim nošnjama izlazi izvan udruge i postaje zadatak cijele obitelji jer se, nakon preuzimanja, moraju vratiti u savršenom stanju. U Smokvici postoji i veliki broj privatnih, često starinskih odora koje se čuvaju u posebnim uvjetima. Izrada nove odore zahtijeva strogo poštivanje autentičnosti o kojoj odlučuje posebna skupina u udruzi, dok je za sve popravke zadužena isključivo službena krojačica. Rizničari vode točan popis svakog komada, a svaka zloupotreba strogo je kažnjiva.

​Kada vojska stane na pijacu, svaki njihov pokret definiran je Običajnikom koji propisuje 14 punata (figura) koje se ne smiju mijenjati po svome. Iako su gledateljima najatraktivnije škime (figure s mačevanjem), svaki položaj u formaciji traži maksimalnu spremu. Kapetan se prisjeća svojih godina kada je bio kućicar (zadnji u vrsti): „Siguran sam da je to najzahtjevnija uloga. Moraš tijekom cijele igre biti poletan i beskompromisno točan, a što vrijeme ide, sve je teže... Kad dođu tvoje točke, moraš izgledati kao da si tek došao na pijacu.”

​Zvuk koji kontrolira sve: Bubanj i mišnjica

​Sve te zahtjevne korake i figure ne bi bilo moguće izvesti bez zvuka bubnja i mišnjice, koji su najbitniji faktori u izvedbi. Oni daju ritam i kontroliraju sve. Bubnjar daje taktove u škimi, jer bez dobrog bubnjara na tim „skliskim” puntima najviše se griješi. A mišnjicar je, kako ističe kapetan, priča za sebe.

​„Za mene je on najbitnija osoba u izvedbi Kumpanjije. Slobodno mogu reći: kad imaš dobrog mišnjicara, imaš dobru Kumpanjiju,” jasan je Pecotić. Mišnjicar prati apsolutno sve: od vrste, takta, ubrzavanja, usporavanja, do naglašavanja i ravnine. Nije dovoljno samo naučiti svirati melodiju jer, kako kažu, „mišnjica nije violina”. Da bi postao dobar mišnjicar, čovjek mora poznavati Kumpanjiju „u stotu”. Mora znati sve punte unaprijed, ništa ga ne smije iznenaditi i mora u sekundi reagirati na moguću pogrešku kapetana kako bi sve ispalo dobro. „Za obučavanje takvog čovjeka treba dosta vremena i sigurno je to najzahtjevniji proces. Ja sam kao kapetan ima sriće sto san radi s možda jednim od najboljih mišnjicara u Kumpanjiji u njezinoj novijoj povijesti, to je Ivan Tomašić-Morgen,” ponosno ističe kapetan.

​Cjeloviti običaj za blagdan Gospe Kandalore

​Kumpanjija ima jedan nastup u godini (za blagdan Gospe Kandalore) kada se izvodi cjeloviti, iznimno složeni običaj koji se sastoji od osam strogih koraka:

​Najavljivanje Kumpanjije: Sedam dana prije Kandalore, bubnjar kod povijesne crkvice sv. Mihovila (iz 1371.) svakodnevno najavljuje dolazak vojske.

​Svečana prisega: Na zadnju nedjelju prije nastupa, u Loži ispod crkve, novi članovi i kapetan polažu prisegu pred Vojvodom.
​Polaganje vijenaca: Na sami dan izvedbe, vojska na mjesnom groblju odaje počast preminulima.

​Okupljanje na Lučilu: Najstariji časnik okuplja Kumpanjijare (bez barjaktara) i vodi ih prema kapetanovoj kući.

​Tratamenat kod kapetana: Tijekom čašćenja, kapetan šalje svirače i časnike da svečano dovedu barjaktara.

​Zakup pijace i dar župniku: U mimohodu kroz selo dolazi se do župnog ureda gdje se traži Vela pijaca za nastup, a župniku se daruje živi kokot.

​Ples od boja: Govor i blagoslov časnika na Velim vratima označavaju službeni početak središnjeg plesa na Veloj pijaci.

​Tanac i završnica: Nakon viteškog plesa, pleše se tanac sa smokviškim djevojkama. Vojska se spušta na Malu pijacu radi zajedničkog fotografiranja s obiteljima, a običaj završava povratkom kapetanu na završno čašćenje.

​Sve ove faze vode do jednog, najvažnijeg trenutka ponosa – završne Škologvardije (šetnje). „Ti završni mimohod kad barjakat vije bandiru, kad kapetan poskoči – vojska za njim, tada je cila pijaca na nogama. U tom trenu znaš da je to to, da je gotovo, da je prošlo sve. Još ako prođe dobro, to je najbolji osjećaj na svijetu, voli bi da traje vječno,” emotivno zaključuje kapetan Pecotić.

Smještena u samom srcu otoka Korčule, okružena plodnim poljima i stoljetnim vinogradima, Čara je mjesto gdje se povijest ne čita samo iz knjiga – ona se živi, svira i pleše. Viteško udruženje Kumpanija iz Čare jedan je od najvažnijih čuvara otočne tradicije, a njihov ples od boja mnogo je više od puke koreografije. To je živo sjećanje na obranu doma, obitelji i onog najvrjednijeg što su težaci imali – svoje zemlje.

Kako bismo dublje zaronili u tajne i specifičnosti čarske baštine, razgovarali smo s potpredsjednicom Viteškog udruženja Kumpanija Čara, Marijom Laus, koja nas je provela kroz bogatu povijest i običaje ovog mjesta.

Marija nas na samom početku uvodi u kalendar najvažnijih čarskih događanja, ističući bogatu marijansku baštinu mjesta. „Središnji ljetni događaj i dan mjesta Čara vezan je uz 25. srpnja, kada slavimo svetkovinu Gospe od Čarskog polja. Iznimno se ponosimo našim poznatim marijanskim svetištem i taj nam je ljetni nastup jako važan,“ objašnjava Marija.

Ipak, onaj najsvečaniji trenutak u godini za ove čuvare tradicije događa se 29. lipnja, na blagdan svetog Petra. „Sveti Petar je zaštitnik naše župe, a taj se datum slavi i kao Dan Viteškog udruženja Kumpanija Čara. Upravo tada izvodimo naš glavni nastup 'Plesa od boja' i starinskog plesa 'Tanac' ispred župne crkve sv. Petra. Poseban je osjećaj plesati baš na tom mjestu, točno pored stoljetnog čempresa koji je posađen u čast prvom glavaru Čare, Petru Crnomiri,“ s ponosom ističe potpredsjednica.

Prkos utkan u mačeve i lozu

I dok su kumpanije u drugim otočnim mjestima uglavnom povijesno vezane uz obranu od gusarskih napada, čarska je priča duboko ukorijenjena u jedan specifičan događaj iz 11. stoljeća. Legenda kaže da je tadašnja obitelj Crnomiri, na čelu s glavarom Petrom, obranila Čaru od pohlepnog Mletačkog kneza.

„Predaja, a i povijest nas uči da su braća Crnomiri ubili kneza upravo zbog Pošipa, odnosno naše zemlje. Mletački knez je tražio harač i htio nam je uzeti najbolje predjele u Čarskom polju gdje se uzgajala vinova loza. No, sami prkos Čarana to nije dopustio,“ slikovito opisuje Marija Laus. Zato se u svakom udarcu njihovih mačeva osjeti ta težačka snaga, a sam ples neraskidivo je vezan uz Pošip, bijelo vino koje Čarani danas ponosno nazivaju svojim najboljim ambasadorom u domovini i svijetu.

Od povijesnog dijaloga do riskantne završnice

Kako bi se ta priča vjerodostojno prenijela publici, svaki detalj nastupa je pomno isplaniran. Onima koji prvi put dolaze gledati Kumpaniju, Marija savjetuje da posebnu pažnju obrate na sam početak: „Preporučila bih svakome da pomno poprati uvod u ples. To je onaj svečani dijalog između kapetana, kapulara (koji čuva glavara) i samog glavara, u kojem se službeno traži dopust za izvođenje plesa od boja.“

Nakon što dopust bude odobren, trgom odjekuju specifični zvuci bez kojih je ova tradicija nezamisliva. „Usudila bih se reći da bez taktova mišnjica i bubnja ples ne bi bilo moguće izvesti,“ tvrdi Marija. Prenošenje glazbenog umijeća s koljena na koljeno u Čari je stvorilo pravi kult obiteljskog naslijeđa, pa straha za budućnost svirača nema.

Vrhunac izvedbe, onaj koji publiku redovito ostavlja bez daha, jest završno mačevanje. Riječ je o najzahtjevnijem dijelu koreografije koji u sebi nosi i dozu rizika, no tu plesači pokazuju svu svoju snagu i umijeće kroz pravi vojnički pristup u kojem se vidi stvarni žar borbe. Sve to prate prepoznatljive tradicionalne odore. Udruga danas surađuje s ovlaštenim tvrtkama za izradu zavičajnih nošnji, dok se redovito održavanje i sitni popravci odrađuju lokalno, kako bi svaki član pred publiku izašao u besprijekornom izdanju.

Putovanja kao recept za privlačenje mladih

Održati tradiciju živom u modernom vremenu izazov je za svako otočno mjesto, no u Čari su pronašli dobitnu kombinaciju. Iako mlade privlači poštovanje prema precima i adrenalin samog nastupa, ključ opstanka leži u zajedništvu.

„Najviše od svega privlače ih druženja i putovanja koja smo uveli posljednjih desetak godina,“ otkriva potpredsjednica. „Svake godine otputujemo na različite destinacije, bez ikakvih strogih obaveza. Otputujemo da se počastimo, družimo i zabavimo. Pokazalo se da je to najbolji recept za privlačenje mladih da se što više uključe u razvoj kulturnog života Čare.“

Udarci mačeva na pijaci u Čari tako nisu samo odjeci prošlosti; oni su ritam jednog živog mjesta koje svoju povijest ne čuva u vitrinama, već ju, nošenu zvucima mišnjica i okusom Pošipa, ponosno živi iz godine u godinu.

Povodom 25. obljetnice obnavljanja Društva, veloluški kumpanjoli zamijenili su kamenu pijacu zemljanim podlogama ispred crkvica sv. Ivana, Gospe od Karmela i sv. Liberana. Njihov drevni ples s mačevima oduševio je mještane, probudio zapostavljene lokacije, ali i ostavio bez daha američke zaljubljenike u folklor.

U Veloj Luci, srcu zapadnog dijela otoka Korčule, Folklorno društvo Kumpanija neizostavan je dio identiteta. Njihov glavni godišnji nastup tradicionalno je rezerviran za blagdan sv. Josipa, zaštitnika mjesta, a tijekom ljeta redovito obogaćuju kulturni program na kamenoj pijaci u centru. Društvo, koje ponosno njeguje svoju baštinu, djeluje kroz tri glavne sekcije: glumačko-plesnu skupinu Kumpanija (poznatu po atraktivnom viteškom plesu s mačevima), folklornu sekciju Mafrina (posvećenu tradicijskim plesovima) te mješovitu klapu.

No, ova godina po mnogočemu je posebna. Slaveći 25. obljetnicu od obnavljanja Društva – uz sudjelovanje u organizaciji gostovanja FA Linđo i promociju monografije, Kumpanija je odlučila napraviti hrabar iskorak iz vlastite zone komfora i prirediti mještanima i gostima nešto posve novo.

Idejni začetnik ovog projekta je Jadranko Oreb, voditelj u FD Kumpanija, u kojem je ova vizija sazrijevala pune dvije godine.

- Sve to vrijeme vrtjelo mi se po glavi kako bi bilo interesantno da Kumpanija otpleše na nekim neobičnim lokacijama u Veloj Luci, da iskoračimo u jednu neobičnu kratku avanturu. - objašnjava Oreb.

Zamislio je da plesači izvedu kratku koreografiju u trajanju od 10 do 12 minuta, neposredno nakon svetih misa ispred triju povijesnih kapelica u veloluškom kraju. Ideja je realizirana tijekom ljeta na tri datuma: 24. lipnja (sv. Ivan), 16. srpnja (Gospa od Karmela) i 23. srpnja (sv. Liberan).

Ove male crkvice, razasute po uvalama i poljima, građene su od 15. do 19. stoljeća. Nekada su služile kao plemićke kapelice, zavjetni hramovi za zaštitu pomoraca i težaka te duhovna središta u vremenima širenja poljoprivrede. Danas su dobile ulogu jedinstvene, iskonske pozornice.

ZVUK MAČEVA NA ZEMLJANOJ PODLOZI

Plesati na zemlji umjesto na glatkom kamenu veloluške pijace pokazalo se kao poseban izazov, ali i neponovljiv vizualni doživljaj. Kumpanjoli, raspoređeni u pet parova, brzo su se prilagodili drukčijoj podlozi koja je drevnom plesu udahnula poseban, rustikalni šarm.

Koreografija je uključivala nekoliko najatraktivnijih figura, a vrhunac svakog nastupa bio je spektakularan – podizanje mišnjičara na mačeve, odakle bi on izveo poseban, namjenski pozdrav za svaku pojedinu crkvicu:

Za sv. Ivana u uvali Gradina (sagrađena u 15. stoljeću):

„Sveti Ivane na vratima vale  
Lučani tvoji vjerno te slave 
Čuvaj one koji tebi dohodu 
Čuvaj zaliv i brode što prohodu.“

Za Gospu od Karmela u Poplatu (sagrađena 1888. godine):

„Gospe od Karmela u vesti od zlata 
Crikvu ti podigli u srcu Poplata 
Molitve tebi od velike važnosti 
Da čuvaš nas od svake opasnosti.“

Za sv. Liberana u polju Zdračevo (sagrađena 1866. godine):

„Na Zdračevu posrid malega poja 
Izvela je Kumpanija ples od boja 
Da nas čuvaš i štitiš od svake rane 
Tebi u čast sveti Liberane.“

SINERGIJA ZAJEDNICE I DOLAZAK INOZEMNIH GOSTIJU

Osim što su nastupi privukli znatno veći broj vjernika i posjetitelja te vratili život na ove zapostavljene lokacije, projekt je pokrenuo nevjerojatnu lavinu zajedništva.

Mještani su se samoinicijativno angažirali u košenju, uređenju okoliša i pripremi hrane za zajedničko čašćenje nakon misa. Oreb posebno ističe i veliki doprinos župnika don Hrvoja Katušića, koji je prepoznao važnost ovakvih kulturnih i duhovnih susreta te svojom pristupačnošću pomogao u njihovoj realizaciji.

A da autentičnost ne poznaje granice, dokazao je i posljednji nastup na Zdračevu, kojem su prisustvovali posebni gosti iz SAD-a. Članovi Jim Gold Internationala, američke organizacije specijalizirane za putovanja ljubitelja folklora, tradicijske glazbe i plesa, bili su na proputovanju kroz Hrvatsku. Iako su u početku bili pomalo skeptični prema ideji odlaska "usred polja", dolazak u predvečerje potpuno ih je razoružao.

Ambijent, titraj povijesti u zraku i iskonska atmosfera rezultirali su priznanjem Amerikanaca da takvo što nikada nisu doživjeli. Oduševljenje se nastavilo i u centru mjesta, gdje su ispred crkve sv. Josipa održali zajedničku probu s članovima sekcije Mafrina, plešući s njima istoimeni ples te tradicionalni tanac, prije nego što su puni dojmova nastavili put prema Dubrovniku.

Ono što je započelo kao ideja za izlazak iz zone komfora, po svemu sudeći, postat će nova otočna tradicija. Plan je svake naredne godine odabrati po jednu crkvicu i rotirati lokacije, čime će se osigurati da duh Vele Luke, zveckanje mačeva i zvuci mišnjica nastave odzvanjati i čuvati povijest njezinih polja i uvala. Zbog ovakvih događaja, jedva čekamo sljedeće ljeto.